– Krivila sam sebe što mi je dijete umrlo. Jer ja sam majka, ja sam trebala da ga spasim. Ja sam ta koja je svemoćna, govori Sanela
Devetogodišnji Inel iz Zenice preminuo je 2017. godine nakon iznenadnog gubitka svijesti tokom igre. Sanela Sarajlić, majka dječaka ispričala je za Oslobođenu kako se tog dana, koji je trebao biti običan početak školskog raspusta, njen život pretvorio u nezamislivu tragediju.
Sve je počelo tog aprila, kada se dječak igrao u dvorištu s prijateljima. Majka, koja se u tom trenutku vraćala s posla, čula je galamu i pozive da hitno ponese zdravstvenu knjižicu.
– Mislila sam da se samo onesvijestio. Nikad mi ne bi palo na pamet da je situacija toliko ozbiljna, kaže Sanela.
U obližnjoj ambulanti dočekao ju je šok: ljekari su pokušavali oživjeti njenog sina. Ambulanta, mala i bez opreme za reanimaciju djece, učinila je sve što je mogla do dolaska hitne pomoći, koja je primijenila elektrošokove i uspjela vratiti dječakov puls. Inel je potom prebačen u zeničku bolnicu, gdje je dodatno dva puta reanimiran.
Kako ni u zeničkoj bolnici nisu bili sigurni šta se dešava, dječak je hitno prevezen u Sarajevo. Ni tamo ljekari nisu mogli utvrditi šta se dogodilo. Sumnjalo se čak i na komplikacije tokom reanimacije, no dokumentacija iz Zenice pokazala je da je postupak pravilno urađen. Inel je stavljen u induciranu komu, a majka je dane provodila sama u sobi za roditelje, bez ikakve psihološke podrške, čekajući kratke, strogo ograničene posjete.
– U intenzivnoj njezi ležalo je osmero djece, sva na aparatima. Rekli su mi da ne smijem plakati i da mu se smireno obraćam jer me čuje, prisjeća se.
Agonija je trajala danima. Jedno jutro bolnica ju je pozvala na mobilni telefon. Kada je stigla na odjel, reanimacija je već trajala dva sata. Ljekari su je, nakon posljednjeg pokušaja, pustili da bude uz sina.
– Rekli su mi da neće preživjeti. Ostala sam s njim do kraja. Moje dijete mi je umrlo na rukama, kaže Sanela.
U Bosni i Hercegovini raste broj roditelja koji se suočavaju s nezamislivim gubitkom: smrću vlastite djece. Ipak, njihova bol ostaje gotovo neprimijećena u javnom prostoru. O tome rijetko ko govori, a roditelji koji su izgubili djecu nerijetko se osjećaju izolirano, prepušteno sami sebi. Upravo na to upozorava Sanela, majka koja danas otvoreno progovara u ime onih koji još nemaju glas.
Prema njenim riječima, društvo se često povlači pred tuđim bolom, posebno kada je u pitanju gubitak djeteta. Zbog toga se majke i očevi koji se suoče s tragedijom osjećaju nevidljivo, kao da za njih nema prostora niti podrške.
Sanela ističe da je jedan od prvih refleksa roditelja koji izgubi dijete potraga za iskustvima drugih.
– U očaju posegneš za Googleom, tražiš nekoga ko je prošao isto, samo da znaš da nisi sam, objašnjava.
Međutim, u BiH gotovo da ne postoji javna platforma na kojoj se o ovome govori. Nema podcasta, savjetovališta, niti prostora u kojem bi roditelji mogli pronaći priče onih koji razumiju njihovu bol.
– Danas govorim i u ime onih koji su izgubili svoju djecu, ali i u ime onih koji će, nažalost, tek proći kroz to. Nekome će trebati mjesto gdje može pronaći utočište i čuti da nije sam, poručuje ona.
Sanelina ispovijest otvara važnu temu o kojoj se rijetko govori: kako roditelji koji izgube dijete žive sa osjećajem krivice, i kako u toj borbi nijedan korak, ni trenutak, nije jednostavan. Ali upravo kroz dijeljenje svojih iskustava, kaže, pronalazi put ka iscjeljenju.
– Krivila sam sebe što mi je dijete umrlo. Jer ja sam majka, ja sam trebala da ga spasim. Ja sam ta koja je svemoćna, govori.
Nakon toga, kaže, počela je osjećati krivicu za svaki detalj njegovog života prije smrti: svaki njegov uzdah, plač, pogled, situaciju u kojoj mu nešto možda nije dozvolila. Taj osjećaj prerastao je u unutrašnji teret koji je nosila svakog dana.
– Nosila sam krivicu što živim i dišem. Idem kroz život, nasmijem se, nekad i potisnem sve što mi se desilo i odmah se javlja krivica. Kao da je pogrešno što sam ostala tu, priznaje.
Na pitanje kako se oslobađa te krivice, odgovara jasno: kroz govor, podršku i terapiju.
– Oslobađam se tako što pričam. Što idem na psihoterapiju. I što sam se okružila ljudima koji mi govore da je u redu sve što osjećam, da nisam kriva, kaže.
Napominje da proces tugovanja za djetetom nikada ne dobija svoj kraj i da ne postoji potpuno olakšanje. Dugo je, kaže, povezivala bol s krivicom.
– Vezala sam bol sa krivicom. Kao, ako nisam kriva, onda ne osjećam bol. A toliko sam se htjela držati za tu bol, jer mi je djelovalo kao jedino što je ostalo od njega, govori Sanela.
Tek kroz terapiju shvatila je da gubitak ne definiše njeno dijete.
– Moje dijete nije bilo bol, niti krivica. On je bio čista ljubav i sreća. I tako ga jedino mogu osjetiti. Sve ostalo nije on. To što se smijem – to je on. To što pomažem drugim ljudima – to je on, zaključuje Sanela.
