Zagađen vazduh u Banjaluci već danima izaziva zabrinutost građana, naročito roditelja koji strahuju za zdravlje svoje djece. Iako su mjerenja pokazivala visoke nivoe zagađenja, izostale su jasne, konkretne i pravovremene institucionalne mjere, što je kod građana stvorilo osjećaj prepuštenosti samima sebi. Upravo iz takve brige i nezadovoljstva, ali i potrebe da se glas građana jače čuje na institucionalnom nivou, nastala je inicijativa za potpisivanje peticije kojom se od nadležnih organa traži odgovorno i plansko djelovanje.
O razlozima pokretanja ove inicijative, reakcijama građana, ali i očekivanjima od gradske i republičke vlasti, razgovaramo sa Draganom Stanković, advokaticom iz Banjaluke, inicijatorki peticije za rješavanje problema zagađenja vazduha u našem gradu.
Pokrenuli ste potpisivanje peticije da se u Banjaluci počne nešto raditi na institucionalnom nivou po pitanju zagađenja vazduha?
Pozvala sam mame koje su se brinule zbog toga što im djeca udišu opasan vazduh, da mi se jave, kako bismo djelovale zajedno, jer mi je bilo jako čudno da se danima izvještavalo o jakom zagađenju vazduha, a da se život odvijao sasvim normalno, i da se ne preduzimaju nikakve mjere u pravcu smanjenja zagađenja. Pratila sam izvještavanje o zagađenosti, koje se i osjećalo, a u isto vrijeme su se organizovala dešavanja na otvorenom u gradu, na koja su bila pozivana i djeca, političari su se osmjehivali, fotografisali, dok mi živimo u nenormalnim okolnostima.
Po mome viđenju normalnog postupanja, neko je trebalo da pozove stručnjake i objasni građanima šta su uzroci zagađenja, i koje mjere će se preduzimati po tom pitanju. Kako se međutim ništa nije dešavalo, pozvala sam zabrinute mame, da mi se jave, jer je neprihvatljivo da nam djeca ovako odrastaju. Obratila sam se nepoznatim osobama, putem Fejsbuk grupe, koja okuplja mame, i javilo mi se pedesetak osoba, koje su mi uglavnom saopštile da ih pitanje vazduha teško muči, u smislu brige za zdravlje djece, i da im je ovakvo stanje nepodnošljivo.
Mi smo se odmah nakon tri dana i sastale. Toga dana se oglasio i Gradonačelnik Grada Banjaluka, i saopštio da će Grad preduzimati mjere. Međutim, Gradonačelnik nije konkretizovao kada će se mjere preduzimati, i koje tačno mjere, niti na koji način i u kojem roku će se mjere sprovesti. Do tada niko nije ni obustavio nastavu, niti na ozbiljan način upozorio roditelje na opasnost boravka djece vani. Niko nije ni demantovao razne informacije na Internetu i u medijima, da nije opasan boravak djece vani, i da vazduh nije toliko zagađen. Dakle, sa jedne strane imamo informacije o ekstremnom zagađenju i opasnosti koju ono nosi, a sa druge strane nemamo nikakve mjere, niti promjene režima svakodnevnog života, a ni demante takvih informacija.
Imajući sve to u vidu, na sastanku smo odlučile da uputimo dopise, i jednu peticiju, kojom mi ne predlažemo da se uvede mjera „ta i ta“, nego da se organi Grada izjasne u smislu donošenja preliminarnog plana otklanjanja i umanjenja zagađenja, koji bi se donio sa stručnim licima. Takođe, peticijom smo tražili odgovor na pitanje šta je sa preporukama Studije javnog prevoza iz avgusta 2023. godine, jer koliko je poznato do poboljšanja javnog prevoza nije došlo, a barem je to stavka koju bi Grad mogao da uredi.
Mnoge mame sa kojima sam razgovarala su mi se žalile da ne mogu da koriste javni prevoz, jer autobusi jako kasne, nema potpunih obavještenja o redu vožnje, i da nema ni linija kojima bi se prevezle do potrebnih destinacija. Jedina preporuka koja je stavljena u peticiju je da se obezbijedi besplatan prevoz o trošku grada u danima zagađenja, sve dok se kvalitet vazduha ne ustabili na normalan. Vjerujemo da je značajan uticaj vozila na zagađenje, ali s tim problemom se ne može obračunati ako građanima nije obezbijeđen kvalitetan javni prevoz. Podsjećamo, Studijom je predviđeno i značajno pojeftinjenje cijene karte, ali i povećanje ponude, što znači više linija i više autobusa, na šta se i dosta mama žalilo. Zahtijevano je i da se javnost informiše potpuno i svakodnevno o nivoima zagađenja.
Da li nadležne institucije dovoljno rade po pitanju zagađenja vazduha i zašto građani smatraju da to nije dovoljno?
Nisam primijetila da se po pitanju otklanjanja i smanjenja zagađenja preduzima bilo šta, ali možda nisam dovoljno informisana. Zato se nadam da će Grad i ostale institucije kojima ćemo se obratiti dopisima odgovoriti na pitanje šta se konkretno poduzima i koji su planirani rokovi. Građani sa kojima sam komunicirala su očajni i u brizi, pojedini su naveli da su u „kućnom pritvoru“, tako da u situaciji kada se mi zbog zagađenosti vazduha suzdržavamo da izlazimo vani, jasno je da ne da nije dovoljno, nego da situacija u kojoj se nalazimo nije normalna.
Jedna od stvari kojom treba da se pozabavi je, na primjer, i adekvatnost samog sistema mjerenja kvaliteta vazduha. Zakon o zaštiti vazduha npr. predviđa Republičku mrežu mjernih stanica. Ako na jednoj, za lokalnu zajednicu može se reći i ogromnoj teritoriji Grada Banjaluka, koji broji 200.000 stanovnika, imamo dvije mjerne stanice, da li je to adekvatna „mreža stanica“? Možemo li mi sa takvom „mrežom“ uopšte znati u kolikom smo zapravo problemu?
Koje su kratkoročne i dugoročne mjere koje predlažete da poboljšamo kvalitet vazduha?
Ni ja, niti bilo ko iz naše grupe, nismo pozvani da predlažemo stručne mjere, jer to treba da čine stručna lica, a građani na te prijedloge mogu uticati i u istima učestvovati na način da se javnosti učine dostupni planovi, izvještaji i planirane mjere u vezi sa zagađenjenm vazduha. Onda bi građani kroz javnu debatu mogli doprinijeti, jer će se i među građanima naći stručnih lica, a koja neće biti anagžovana od strane javnih vlasti. Međutim, na vlastima je da izađu sa planom.
Kakav uticaj bi potpisivanje i slanje peticije moglo imati na širu zajednicu i zdravlje građana?
Ustav Republike Srpske predviđa peticiju kao vid direktne komunikacije između građana i javne vlasti, i propisuje pravo građana da dobiju odgovor na nju. Očekujem da Grad Banjaluka i ostale institucije, poštuju Ustav Republike Srpske i da u kratkom roku dostave svoje odgovore.
Nadam se da će odgovori očitavati da je ova situacija ozbiljno shvaćena, jer situacija je vrlo ozbiljna. Zbog prirode moga posla komuniciram sa velikim brojem ljudi i ljudi su uznemireni i ljuti. Naročito su očajne majke, koje ovih dana mahom razmišljaju kako da djecu sklone iz Banjaluke. Ukoliko bi građani u velikom broju zatražili djelovanje, vjerujem da bi rezultata bilo brzo. Građani mogu da zaustave sve, ako su voljni.
Šta građani u ovom trenutku mogu uraditi?
Građani mogu za početak da pišu Gradu Banjaluci i njegovim organima. Bez obzira na njegove nadležnosti, ovo se dešava na teritoriji Grada Banjaluka, i dešava se njegovim građanima. Neka izađu sa preliminarnim planom i kažu šta je u njihovoj nadležnosti, šta će učiniti i u kojem roku. Ne uopšteno, nego konkretno i sa definisanim rokovima. Za ono šta nije u njihovoj nadležnosti, mogu i treba formalno da se obrate nadležnim republičkim organima u interesu svojih građana. To, dakle, građani mogu da traže od svog Grada. Za početak, dakle, neka pišu Gradu, i to poštom, preporučenim pošiljkama. U peticiji smo iznijeli i neke konkretne korake koje Grad može da preduzme, a koji jesu iz njegove nadležnosti, i za koje se već i sam obavezao da će ih preduzeti.
Na koji način se može potpisati peticija i gdje?
Peticiju su mame koje su se sastale već potpisale, i ostavljen je prostor za potpis još nekima koji nisu mogli toga dana fizički prisustvovati, i peticiju šaljemo, a ukoliko bude postojao interes za „dopunsku“ podršku peticiji , objavićemo njen obrazac da svako može da je potpiše i pošalje na relevantne adrese. Osim peticije, pripremili smo podneske i drugim institucijama.
