Poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) dugo se smatrao stanjem koje prvenstveno pogađa dečake (muškarce). Upravo zbog tog ukorenjenog stereotipa mnoge žene sa ADHD-om ostaju neprepoznate tokom detinjstva i adolescencije, a dijagnozu dobijaju tek u odraslom dobu. Istraživanja pokazuju da žene u proseku dobijaju dijagnozu ADHD-a oko pet godina kasnije nego muškarci.
Zašto žene godinama čekaju na dijagnozu?
Pre nego što se postavi tačna dijagnoza, mnoge žene prolaze kroz godine pogrešnih procena. Njihovi simptomi često se pripisuju anksioznosti, depresiji, stresu ili drugim problemima mentalnog zdravlja. Neke nikada ni ne saznaju da imaju ADHD, uprkos tome što se svakodnevno suočavaju sa teškoćama koje ovo stanje nosi.
Stereotip hiperaktivnog dečaka
Jedan od najvećih razloga za kasno prepoznavanje ADHD-a jeste zastarela predstava o tome kako ovaj poremećaj izgleda. Kada se pomene ADHD, mnogi i dalje zamišljaju nemirnog dečaka koji ne može da sedi mirno, prekida druge i stalno je u pokretu.
Međutim, kod devojčica i žena simptomi često izgledaju drugačije. Umesto spolja vidljive hiperaktivnosti, mogu da se jave unutrašnji nemir, stalni tok misli, sanjarenje, problemi sa organizacijom, zaboravnost ili teškoće u održavanju pažnje. Takvi obrasci ponašanja mnogo lakše prolaze neprimećeno u školi, porodici i društvu.
Zbog toga devojčice koje imaju ADHD često ne privlače pažnju nastavnika ili stručnjaka. Ako pritom postižu dobre rezultate u školi, njihovi izazovi mogu da ostanu potpuno nevidljivi.
Naučena prilagođavanja i prikrivanje simptoma
Mnoge žene sa ADHD-om od ranog uzrasta razvijaju strategije kojima prikrivaju svoje teškoće. Nauče kako da izgledaju fokusirano čak i kada im pažnja luta, kako da ulože dodatni napor da ispune očekivanja ili kako da sakriju probleme sa organizacijom i koncentracijom.
Ovaj proces često se naziva „maskiranje“ ili prikrivanje simptoma. Osoba spolja može da deluje smireno, odgovorno i uspešno, dok se iznutra bori sa konstantnim naporom da održi kontrolu nad svakodnevnim obavezama. Upravo zbog toga mnoge žene godinama ne dobijaju odgovarajuću podršku. Njihovi problemi ostaju nevidljivi jer su naučile da ih uspešno prikriju.
Zašto stručnjaci ponekad ne prepoznaju ADHD?
Prepoznavanje ADHD-a kod žena dodatno otežava činjenica da se naučno razumevanje ovog stanja značajno promenilo tek poslednjih godina. Dugo su dijagnostički kriterijumi bili zasnovani prvenstveno na istraživanjima sprovedenim među dečacima, pa su obrasci karakteristični za žene ostajali u drugom planu.
Mnogi stručnjaci danas ukazuju na to da ADHD još uvek nije dovoljno prepoznat u kliničkoj praksi. Zbog toga brojne osobe prolaze kroz obrazovni sistem i odraslo doba bez odgovora na pitanje zbog čega se razlikuju od svojih vršnjaka ili zašto im svakodnevni zadaci predstavljaju veći izazov.
ADHD i druge vrste neurodivergentnosti
Savremena istraživanja sve više pokazuju da granice između različitih oblika neurodivergentnosti nisu uvek jasne. ADHD često deli brojne karakteristike sa drugim neurorazvojnim stanjima, uključujući autizam, a preklapanje simptoma može da oteža postavljanje precizne dijagnoze.
Stručnjaci naglašavaju da dijagnoze imaju važnu ulogu jer ljudima pomažu da bolje razumeju sebe i svoje potrebe. Istovremeno, svaka osoba ima jedinstveno iskustvo i simptomi se mogu ispoljavati na veoma različite načine.
Razbijanje predrasuda
Bolje razumevanje ADHD-a kod žena zahteva napuštanje zastarelih stereotipa. Ovaj poremećaj ne mora da izgleda kao neprestana fizička hiperaktivnost niti mora da bude praćen lošim školskim uspehom. Žene sa ADHD-om mogu da budu uspešne, organizovane na prvi pogled i veoma prilagođene društvenim očekivanjima, dok se istovremeno suočavaju sa značajnim unutrašnjim izazovima.
Što je veća svest o različitim načinima na koje ADHD može da se ispolji, veće su šanse da žene dobiju pravovremenu dijagnozu, odgovarajuću podršku i priliku da bolje razumeju sopstveni način funkcionisanja.








