Ne samo doktorima i medicinskom osoblju.
Ne samo radnicima u objektima koji rade svakodnevno.
Ne samo onima koji donose odluke za dobro svih nas.
Teško je onkološkim bolesnicima kojima ovo remeti kontrole.
Teško je hroničnim bolesnicima koji sada ne mogu normalno na redovne kontrole, a anksioznost alarmira nepostojeće simptome.
Teško je anksioznim, depresivnim, mentalno slabijim osobama koje sad nemaju ni snage da vrište naglas.
Teško je i vlasnicima i zaposlenima u malim i velikim preduzećima, jer budućnost je neizvjesna.
Teško je trudnicama, novim mamama, bilo kojim mamama.
Teško je majkama djece s bilo kojom vrstom invalidititeta, kao i osobama s invaliditetom jer je sad sve otežano i nedaokosmos neke komplikacije.
Teško je svima onima kojima su roditelji u rizičnoj grupi, a ko je roditeljima ikad išta objasnio?
Teško je roditeljima studenata koji su tamo negdje.
Teško je onima koji su nekako sami na svijetu.
Teško je onima koji su u bolnicama, na terapijama, uplašeniji i usamljeniji nego ikad.
Teško je onima koji baš dugo neće vidjeti nekog koga vole.
Teško je obrazovnom kadru koji sad i voditelje moraju da glume i staju pred kamere da bi se održao kakav takav red.
Teško je, zar ne vidite, nekako svima.
I baš zato nemojte biti stoka bez repa i pljuvati redom od dokonosti.
Svaki dan nadjite bar pet stvari, ljudi, pojava kojima ćete reći bravo. Iz sveg glasa!
Nazovite dvije osobe na video poziv koje dugo niste ni čuli ni vidjeli.
Pošaljite “volim te” svima koje volite. Tek tako, bez povoda.
Budite prokleto zahvalni što je sve što treba da uradimo – da ništa ne radimo.
I ne družite se, ne okupljajte, ne idite u gužvu, ne lažite da niste bili u inostranstvu, ne plaćajte da vas puste u državu (mindfuck), ne budite dobar domaćin jebenom virusu, da li ste realni?
Pa nikad lakše nije bilo biti čovjek. Možemo li to samo ovaj put?
