Krajičkom oka, ni danas ne znam kako, vidjeh nešto crveno. Osjetim juri prema meni. Dok duboko u sebi već znam šta će se desiti, moj um izvlači sve ono što je ikad naučio u vezi ubrzanja, automobila, udaraca, lima, stiskanja gasa. Nema šta, ide ravno u mene.
Trep.
“Znači, udara te u desno rame”, um mi galami i ne znam kako uopšte stiže to da radi.
“Nisam vezana”, zadržavam dah.
U mikrodjeliću sekunde moj instinkt i moj mozak po prvi put u životu sarađuju kao dva najbolja prijatelja i stišću gas ne bi li izvukli prednji dio auta. Kada me već udara, da bar ide u zadnja vrata, možda će biti manja šteta, združeno zaključuju.
“Ma daj, nemoj me zajebava… !”
TRAS!!!
To jutro sam ustala kao i svako osam mjeseci ranije. Umila se, počešljala, popila svoj šejk i otišla na Fit Camp. Raspoložena sam bila, sjećam se jako dobro. Taj dan, nedjelja, neka ekipa i ja smo odlučili skupiti ljude i uraditi jutarnji, besplatan trening.
I zaista jeste bila prepuna sala, ja u elementu, volim treninge, volim pokret, volim taj svoj “hobi“, rođena sam za to. Dadoh sebe i svi vratiše energiju nazad. Svaki put kada stanem pred ljude i pustim utrobu da nosi tijelo, bilo da je trening ili radionica sa bubnjevima, ja sam kao riba u vodi. Slobodna.
Ja sam ja, majke mi, čini mi se samo tada.
Nakon toga sam otišla kod svojih na porodični ručak. Mama je, kao i obično, napekla svega, tata zakunjao već nakon jela. Vozim je do rođake, pao je dogovor, mrak je, a onda idem kući. Nakon što sam je ostavila, pojačala sam muziku. Sjećam se da je Sinatra pjevao, čini mi se sa Big radija i sjećam se da sam u djeliću sekunde promijenila putanju u odnosu na onu kojom sam se mislila vratiti kući.
Ma idem kroz grad, da se provozam malo i odslušam fenomenalnog Sinatru do kraja.
Idem prema Granoffu.
TRAS!!!
Bijeli Clio počinje da se vrtoglavo okreće u krug na pješačkom prelazu i, čujem sebe, kao da sam negdje van svog tijela, kako se smijem. Grohotom, kao da nas je deset!
Osjećam kako me inercija baca na suvozačevo mjesto, trzaj mog vrata. “Uh!”, ovo će sutra da boli.
“Jasno mi je SVE Kosmose!”, panično vičem.
“Je l’ se ja to okrećem u autu?! Ili se okreće auto? Jbt, okreće se sve!
“Samo stani, samo stani, samo stani, nemoj da boli, evo hoću, skontala sam, evo majke mi hoću, samo stani!!!”
Ne staje, naprotiv, ubrazava se.
U tom periodu, tačno prije godinu dana, radila sam u velikoj kompaniji. U stvari, prošle godine, odlučila sam u maju dati otkaz u jednoj firmi gdje mi je bilo super i gdje sam imala dobru, visoku poziciju, kako bih prešla u tu drugu kompaniju. Veću, bolju, jaču i baš onakvu kakvu zaslužujem. Dobila sam telefon, laptop, bolju platu, kancelariju i u Banjaluci i u drugom gradu, taman da mogu putovati, meni guzica mora vidjeti puta. I, naravno, automobil. I svoje parking mjesto.
Namirila svoj ego napokon, pametnica sam, mislila sam.
Pazite, negdje jeste bilo vrijeme za novu lekciju, novi skok pa sam ja Kosmosu, kada mi je dao ono što sam TRAŽILA SAMA dao, rekla DA. Idemo mijenjati sve! Jer ja to zaslužujem i trebam.
Ili sam barem… MISLILA da zaslužujem i trebam.
ŠKRIIIIIIP!!!
Stade.
“O hvala ti, hvala ti, hvala ti, hvala ti!”
Pipam noge, pipam ruke, gledam lice, sve je na svom mjestu. Nema krvi, nema nikog ispod auta, nema nikoga na cesti. Guram svoja vrata, mogu se otvoriti i izlazim.
“Fuck, trebaće šlepa. Ah da, službeno je, ne brinem.”
Okrećem se i tražim pogledom drugo auto. Nalazim ga i, jebote, stvarno je crveno. Počinjem koračati prema dvoje ljudi koji su bili u suprotnom limenom čudu. Jedan se okreće i viče:
“Sanda, pa to si ti!”
“Heeej, ja sam!”
Radujem se kao da sam ugledala rođenog oca koji me je došao voditi na sopstvenu svadbu. Da se čovjek može obradovati površno poznatoj osobi, ne vjerujem na tren. Od stresa, šta li.
“Prođoste kroz STOP”, rekoh skoro kao da se izvinjavam umjesto njih.
“Ne znam šta mi bi…”
Čujem je kako govori.
Mlada je ili bar tako izgleda.
Spuštam pogled malo niže i u tom momentu svijet staje.
Nemoguće.
Ma koga zajebavam, naravno da je moguće, pa ja vjerujem u tebe Kosmose, prebacuju odmah misli.
Raskopčavam jaknu ne skidajući pogled sa nje.
“Vidi, spasila nas ljubav, govorim joj.”
Gleda me zbunjeno. Moja duša se smije, čini mi se da će pokidati uši od dragosti. Još jedan znak, znam da jeste.
Na meni, kao i na njoj, dvije iste majice. Identične.
“OVOM MAJICOM VOLIM.”
Kolike su šanse da u tom djeliću sekunde, u tom treptaju oka, kada je crvena stvar išla prema meni, ja shvatim šta je najbitnija stvar u životu? I kolike su šanse da mi Kosmos, još jednom, to isto potvrdi sa majicom na djevojci koja mi je zamalo mogla doći glave tog sivog, nedjeljnog popodneva?
Majicom koju ona nije mogla kupiti nigdje drugo, osim u firmi u kojoj sam tada radila.
U firmi u kojoj sam se, iako sam tek došla, spremala dati otkaz.
Znate, u tom kraju, u tom nekom suma sumarum trenutku, tačno je ono što kažu.
Vi sve ZNATE.
Ne znam kako, ali pretpostavljam da je to što oduvijek negdje u sebi ZNATE kad i gdje fulate u životu, a to ne želite priznati. Uvijek znamo koje su nam odluke bile “pogrešne”, a koje “prave“, kada smo oćutali dok smo trebali govoriti, koga smo to povrijedili, o koga smo se ogriješili, kome nismo oprostili. Ko je bio ljubav našeg života.
Sve se to sabije u tom trenu, kada vam se smrt zagleda u oči, čitav taj spisak djela ili “nedjela“ vaša duša odvrti kao neki, milion puta, ubrzani film. I, ukoliko preživite, ZNATE i zašto ste dobili BAŠ TU opomenu koja vas je strefila, bilo da je udes ili bolest ili smrt nekog vama dragog ili nešto treće.
Ja sam samo u roku od sedam dana kada sam sjela u novu fotelju ZNALA, duboko u stomaku, da sam pogriješila. To neće biti moje novo srećno mjesto. Uvjeravala sam sebe da treba da se naviknem, dokažem i pokažem, ali kako je vrijeme prolazilo ja sam se samo još više i više skupljala. Prvo mi se san poremetio pa su leđa počela da bole pa sam bivala sve nervoznija i nezadovoljnija. Džaba pare, nisam ih imala gdje i kada potrošiti. Stalno sam jurcala i bila na točkovima.
“Eto ti tvoje dupe i eto ti put kada si toliko to htjela“. Smijao se on odozgo.
I da se razumijemo, nije tu kriv taj posao ili neki ljudi, mogao je biti bilo koji drugi, ne, ja sam samu sebe stavila u taj položaj. Ja tražila, ja dobila. Zadovoljavajući svog ego koji nije bio kvaran, ali eto, utučen od svijeta šta je must have, ja sam izdala svoju dušu.
Kada zanemarite ono što su nam nametnuli da je potrebno za dobar život, pare, položaj, službena vozila, parking mjesta, oni poslovi na kojima se mučimo, ali se dobro plaćaju ili su sigurni, zidovi koji nas zarobe na dvadeset godina kreditom, loše veze i svi oni ego momenti bez kojih mislimo da smo niko i ništa, ostane samo suština.
Ono što vrišti u vama, a vi negdje nemate snage da to sebi priznate ili nemate hrabrosti pustiti ono na šta ste navikli i ono šta vam je ugodno egu. Pa se držite dok vas onaj odozgo ne podbode da shvatite. Da progledate.
Jer mi svi oduvijek ZNAMO šta je to što naše srce tjera da zakuca jače.
Gdje smo kao riba u vodi, ono, svoji na svome. Gdje smo SLOBODNI.
A to je, kunem vam se svim svojim bićem, u momentu kada se gledate oči u oči sa damom u crnoj kapuljači, JEDINO BITNO.
Jesi li ili nisi živio ono što TI JESI.
P.S. U roku od tri nedjelje ja sam stisla zube, dala otkaz i otišla dalje. U trenutku kada mi se smrt smiješila u lice, bila sam duboko zahvalna na svemu, jer sam znala da nije kraj.
To je bio moj novi POČETAK.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
