“Ukusno skrojenim i vešto upotrebljenim naborima svoje haljine, žena je osvojila više muških srdaca nego svojom razgolićenošću i svojim slobodnim ponašanjem. To često zaboravljaju i žene same i njihovi krojači.” Ivo Andrić
Znam, znam! Dosta vode je proteklo od Andrića, od tih naboranih haljina, a i krojača je sve manje. Iz dana u dan napredujemo, modernizujemo se, osavremenjujemo se. Žene se mijenjaju, muška interesovanja bude neke druge, nove stvari (zarad zaustavljanja feminističkih napada i snebivanja nad mišlju da se žene sredjuju zbog muškaraca, u svoju odbranu imam da kažem da je to na račun, da ne kažem a propos, Andrića). Postale smo slobodne, ravnopravne, nezavisne, obrazovane. Same biramo dužinu svoje suknje i dubinu dekoltea. Iako se još borimo za poneke stvari, može se reci da smo daleko dogurale u zadnjih stotinjak godina.
Kako sreću uvijek kvari ono ALI, čini mi se da smo previše uhvatile zamaha, prejako stisnule gas, i umjesto da se uspinjemo, mi propadamo na toj ljestvici. A sve po narodnoj – korak naprijed, nazad dva (ponekad i više koraka). Neću da govorim o poznatim osobama, ženama koje vidjamo u novinama, na televiziji, priču ću svesti na prosječne, svakodnevne djevojke, žene koje vidjamo u komšiluku, na ulici, na poslu, u kafićima.
Malo smo preozbiljno shvatile termine fashion, in, out, trendy, must have, highlight, animal print,… i ostale engleske riječi bez kojih ne može proći skoro ni jedan članak u novinama u kome se govori o ženama, a čini mi se ni jedna naša slika na instagramu bez sličnih haštagova.
Više se šminkamo, nego što se njegujemo. Oblačeći se razgolićujemo. Stapamo se s masom, očekivajući da budemo primjećene. Neudobno trpimo radi trenda. Gubimo sebe zarad kolekcije zima 16/17, a postojale smo prije i postojaćemo poslije nje. Svodimo sebe na visinu, kilograme i konfekcijski broj. A nismo to. Niti smo kad bile. Znam, u svakoj od nas je mnogo više od hodajuće reklame pojedinih brendova, svaka od nas ima mnogo više da ponudi od dugih nogu i velikih grudi. Svaka od nas želi da u njoj vide više od izazovnog tijela i dobre “ribe”.
Sve mi to znamo i same. Sad da zaustavim deset žena na ulici, bar njih devet bi reklo, da je bitna unutrašnja ljepota, da žele da se ističu svojom inteligencijom, da društvene pozicije zavrjedjuju postignutim rezultatima, ali ne lezi vraže. Nasmijaćemo se pretpostavljenom.
Flertovati na razgovoru za posao.
Grudi ćemo izbaciti više nego što prilika dozvoljava.
Ne znajući da time ponovo ubijamo Olympe de Gouges ( Olimpija de Guž – francuska književnica i glumica koja je 1791. objavila Deklaraciju o pravima žena, osudjena i pogubljena zbog svog zalaganja ).
A onda se pitamo zašto nas ne poštuju? Zašto i dalje postoje visoke funkcije koje su bogom dane muškarcima? Zašto nas je manje u skupštinama? Zašto naše, balkanske, kuće imaju glavu (muškarca) i vrat (ženu)? Pomjerimo nivo opšteg informisanja malo dalje od Guess-a, Loreal-a i Sobranie cigareta. Trebale bi ponešto da znamo i o istoriji, ekonomiji, politici, umjetnosti, u krajnjem slučaju i o sportu. Širok je pojam ta opšta kultura, dame moje!
Ne kažem ja da trebamo prestati depilirati noge, čupati obrve ili se šminkati. Daleko od toga. Žena je žena. Dok je svijeta i vijeka, prva asocijacija na ženu je bila ljepota, i obrnuto. Ali, ta ljepota ne bi trebala da bude degradirajuća. Krajnje je vrijeme je da se izdignemo iznad životinjskog nagona za parenjem, zavodjenja šarenim perjem i mirisima.
Izvor: Kako, molim?
