Samo da ti napišem kako je teško sastaviti komadiće srca ovako slaba ali i jaka, srećna ali i tužna. Da li je i tebi teško ili možda i nije? Zašto mi bar nisi dao savjet, da ne traje dugo nego samo da prođe, da se završi već jednom?
Jednom sam ti pisala ali tada si bio uz mene, disali smo kao jedno, sjećaš li se? Tada si čak i pročitao, zagrlio me i jako stisnuo moju ruku, kao što samo ti znaš. Eto, takva je moć pravih riječi i emocija. Čudo jedno.
Šta nam se to desilo? Kada smo prestali koristiti te divne, tople riječi, a odakle nam one nove, čudne i zašto bole? Hej, zašto to boli? Zar je tako moralo? Kako smo dozvolili da ,,Volim te ljubavi“ zamijene one loše, koje nam ne priliče? Samo su tri riječi pokušale da se izbore sa onom gomilom ružnih koju smo stvorili? Ih, nismo uočili ni da smo loši matematičari. Šteta.
Zar je moguće da smo postali i toliko sebični da nismo shvatili koliko se udaljavamo i koliko povređujemo postupcima ali da, i riječima? One su nam bile mnogo, mnogo važne.
Da li bi ti sada možda prepoznao sebe i mene u ovom tekstu ili smo zvanično stranci posle ovih pasusa? Stvarno to tako ide? Zar i mi da upadnemo u to? Znači li to da ćeš spustiti glavu da ne bi pogledao u oči koje si volio? Neću te više zagrliti? Nećemo zajedno šetati? Neću osjetiti miris tvog savršenog parfema? Nećeš mi više reći koliko voliš moj osmijeh? Nestaće sve naše uspomene za koje smo rekli da ćemo ih čuvati? Neću uopšte misliti na tebe? To je TO?
Ti si mi jednom rekao da ćemo nekada opet biti zajedno ako se nađemo u spletu srećnijih okolnosti. Ne ide to tako. Nemoj se tješiti (čitaj zavaravati). Zašto si me onda pustio da odem i da osjetim sve ovo što sada osjećam? Dakle ne, ne ide to tako jednostavno kao u filmovima gdje se ljudi sretnu posle nekoliko godina i nastave tamo gdje su stali. Iako divno zvuči, ipak ne. Nisam sigurna da mogu neke događaje i riječi tek tako zaboraviti mada ako ćemo već biti stranci, ne bi bilo loše da zaboravim. Samo onako, usput da dodam.
Evo bližim se kraju. Ostalo je još da i sebi i tebi poželim da ne pravimo iste greške i da nam matematika bolje ide. Znam ko će se sigurno truditi a tu djevojku znaš i ti. Želim ti iz dubine duše da budeš uvijek nasmijan i okružen dobrim ljudima, ne bih voljela da te još neko povrijedi ili da još nekoga povrijediš. Ne, ne dozvoli to. Nažalost, koliko sve može biti idealno tako nam i životne okolnosti ponekad prirede i loše trenutke, naizgled nerješive probleme koji će uticati na nas tako da nam želim da sve to brzo prođe i da budemo srećni. Na kraju krajeva, mi to zaslužujemo.
Eto, kraj. Napisala sam ti nekoliko riječi. Nije bilo strašno, nije boljelo…
