Ako neko zna šta znači požrtvovanost i borba za svoju djecu, onda je to definitivno Nadica Georgievska (53) iz Skoplja. Sa tridesetak godina postala je samohrana majka četvoro djece, dvije kćerke i dva sina oboljela od progresivne mišićne distrofije.
Najstarija kćerka Frosina rođena je 1989. godina, Tatjana 1990, Ivan 1993. i Aleksandar 1996. godine. Bolest je otkrivena kada njen mlađi sin nije mogao samostalno da stoji kada je napunio godinu dana. Stariji je imao problema sa trčanjem i penjanjem, pa ih je obojicu odvela kod ljekara. Ispostavilo se da boluju od iste bolesti, one koju je imao njen brat.
“Bila sam skrhana, plakala i molila Boga da uzme i mene kada bude uzimao njih. Ali evo živa sam, a zašto?”, pita se ona.
Kada je 1998. godine saznala da joj sinovi boluju od progresivne mišićne distrofije, srušio joj se cijeli svijet. Ivan je tada imao osam, a Aleksandar dvije godine. Suprug je nju krivio za sve, a ona je odlučila da djecu podiže sama, pa se preselila kod majke. Kako navodi, odlučila je da pakao nije mjesto u kome će njena djeca odrastati.
“Bio je drzak i vrijeđao me, čak me je fizički napao na oči naše najstarije kćerke. Bio je prevarant, izgubio je stan svojih roditelja, pokrao ljude pa su nam na vrata dolazili reketaši i prijetili kidnapovanjem djece ako im ne vrati novac. Lumpovao je sa djevojkama i protraćio našu firmu koja je dobro radila. Uništio je sve, nisam imala ni za hljeb”, govori nam ona.
Do pravnog razvoda došlo je četiri godine kasnije, a tokom suđenja je čak izjavio da bi je trebalo zatvoriti jer mu je rodila bolesnu djecu. Srećom, sud je odlučio da Nadica dobije starateljstvo.
“Tokom prvim godinu dana sam promijenila desetak poslova, da bih se 2001. godine najzad zaposlila kao vozač i dostavljač u jednoj firmi bravarske struke. Uz to radim i administrativne poslove. Na tom radnom mjestu sam skoro 17 godina, jedina sam žena i imam poštovanje kolega, ali se uvijek nađe neka svemajka koja me sažaljivo gleda i govori kako nije dobro što radim dok su djeca sama kod kuće”, priča nam ona.
Njeni sinovi su počeli koristiti kolica kada su imali 9-10 godina, a Nadica kaže da je njen brat imao istu dijagnozu, te da ljekari smatraju da je gen vjerovatno mutirao kada se njena majka rodila.
“Kad sam imala 14 godina radili su ispitivanje ženske djece u porodicama u kojima je bila prisutna ova bolest. Ljekar koji je radio na tome je rekao da smijem rađati djecu, a kada sam saznala dijagnozu svojih sinova javila sam mu se, a on mi je izjavio saučešće“, kaže Nadica.
Kako bi uspjeli da prežive, Nadica je morala mnogo da radi, a veliku podršku su im davali njena majka i brat, te njene dvije starije kćerke. Učitelji i komšije su pomagali oko djece i brinuli da se stignu u školu, a nakon škole kući. Kćerke su počele raditi kada su imale 14 godina, nakon škole su išle na posao i tamo pomagale svojoj majci.
“Jedna je radila u frizerskom salonu jer je išla u tu srednju školu, a druga je išla u ekonomsku i radila po kafićima i poslastičarnicama. Bile su odlične učenice i završile fakulete, uvijek su se same finansirale i čak pomagale meni“, priča nam ova hrabra žena.
Starija kćerka je otišla u Ameriku, gdje danas radi, a mlađa takođe planira da ode u inostranstvo. Kako Nadica kaže, baš u trenutku kada im je sve krenulo ka boljem i kada su se stvari počele rješavati, jer su uspjeli kupiti stan i auto, umro je stariji sin. Dvije godine nakon toga, u junu ove godine, umro je i mlađi.
“Skrhana sam, ali ponosna što su mi djeca bila zdravog duha i što nikada nisu posustali. Mnogo mi nedostaju, često plačem ali ne pred drugima, jer ne želim da moje kćerke pate. Stvorili smo sve što smo mogli, a oni su uvijek bili jako skromni“, završava ona razgovor za magazin Lola.
