U svetu se svakodnevno vode ratovi, deca umiru od gladi, ljudi se bore sa neizlečivim bolestima. Zemljotresi i uragani ruše kuće. Bombe sahranjuju ljude i ideje. Čovek zagađuje vazduh, zemlju i okeane. Ubija životinje. Ubija drugog čoveka.
Ali ti ne plačeš zbog toga. Ti plačeš zbog ljubavi. Zbog toga što si mislila da je nestala, a gledaj sad – posle raskida ona je ipak TU. Sedi na naslonu tog žutog kauča i gleda te. Dok plačeš.
Bio je tu nekad davno stih neke narodnjačke pesme koji se pitao da li to ljubav pravi od nas slabiće. Mi smo naseli na tu jeftinu logiku, na tu kvazi umetnost i sad – jeste, ljubav nas je učinila slabima, priznajemo. On je otišao ili si ti otišla i ta reč „raskid“ lepo opisuje trenutno stanje: raskidanost.
Raskidanost unutra i raskidanost spolja.
Spolja je ono što ljudi vide. Zahvaljujući Fejsbuku, i znani i neznani. Ne idete više zajedno na rođendane, ne sreću vas zagrljene na ulici i trgovima kako delite kiflu, čokoladu, kafu ili sladoled. Nema vas za onim stolom u onom kafiću. Nema vas na fotografijama na Fejsu i Instagramu, nema vas u inboksima, u telefonima, u zajedničkom krevetu. Nema vas zajedno. Sve veze koje su postojale – zajednički prijatelji, knjige, mesta – sve to je sada precrtano nekim velikim nevidljivim i, čini se, neizbrisivim markerom.
Unutra je ono što u početku ne vidiš ni sam. Ali osećaš sve – do koske, do poslednjeg kapilara. To je nepomirenost sa ovom raskidanošću spolja, sa idejom da nešto, eto, tek tako može da ne postoji.
Ta neverica vrlo brzo zagrli idealizaciju i s njom se, tu na tvoje oči, usred bela dana, povalja na tom bezveznom žutom kauču. Samo što: taj žuti kauč koji te je uvek toliko nervirao sada više nije bezveze. Jer on te je ubedio da ga kupite na onoj glupoj rasprodaji na koju ionako nisi želela da ideš. On te je tada (baš tada!) povukao da sedneš pored njega, zagrlio oko struka i šapnuo iza levog uha da želi na tom smešnom kauču da ti pravi decu. Tad ti je smetalo što je rekao „da TI pravi“, tebi a ne vama, ali sad, o Bože, kako je to bilo slatko što je rekao! On je želeo male crnokose devojčice i plavooke dečake u vašem dvorištu, on je želeo da ti sprema ujutro kafu i da ti masira stopala do penzije, on je želeo toliko toga, a sada ničeg više tu nema. Sem žutog kauča.
Odjednom, sada kada je pokidano, iskidano i presečeno, razlike koje su postojale više ne izgledaju tako nepremostivo. Problemi, ono oko čega ste se svađali noćima (ma mesecima unazad!), problemi su sada umišljene sitnice. Ono malo i ono ništa naspram te velike, buljave i uplakane ljubavi što čuči na naslonu kauča i kaže: „Pogrešila si“.
Moram da ti kažem. Nisi. Nisi pogrešila. I nije strašno. Raskid. Pokidaju se i ligamenti, pa srastu. Raskida se i koža, pa nosiš ružnu krastu – ali ispod nje raste nova, ružičasta i mekša koža. Kao opomena da si jača, a ne slabija. Posle nekog vremena, ujednače se boje. Posle nekog vremena – ujednači se život.
Misliš: niko se nikada nije ovako voleo. Niko se nikada neće ovako voleti. Istina. To između vas dvoje što je bilo (što možda još jeste), to se više neće ponoviti. Jer će te neko drugi voleti drugačije. Jer ćeš sa nekim drugim i ti sama biti ista, a druga. Ali znaš u čemu je caka? Ti to nećeš znati. Nećeš se ni setiti da uporediš. Jer će proći. Jer ćeš tada biti velika. Možda promeniš taj žuti kauč. Možda promeniš boju kose ili se u nastupu tuge ili besa ošišaš na kratko. Možda (gle ideje!) i odslušaš tu glupu narodnjačku pesmu (nekoliko puta). Al’ znaš šta? Nije to ništa strašno.
Ako treba da biraš između raskida i ljubavi koja raskida uvek izaberi svoju dušu, četiri broja veću. Uvek izaberi da ti srce poraste. Da budeš bolja sebi, i njemu. Da se zadovoljno baškariš u svom životu, kao na kauču žute boje.
(Koji je, realno, bezveze).