Ne znam otkud ja na njenom Instagramu. Klik po klik, srce po srce, “aj’ da vidim još ovu” i nekako sam naišla na profil Ive Chu iliti Ive Chuljak koju prati preko 30 hiljada ljudi, koja je zajedno sa sestrom pokrenula modnu liniju Chu&Chu, a koja je sama pokrenula InstaAcademy. Neću vam odmah dati link do njenog Instagrama, jer onda nećete pročitati ovaj intervju do kraja, jer nećete moći da prestanete. Mislite da gledate? Ma i to. Ali i da čitate.
Mnoge dane i noći, prije obje Lole, sam ja istresala na internetu. Samu sebe nazvah emotivni nudista, jer je spremnost da podijelim neke stvari s nepoznatim ljudima zahtijevala neku etiketu. Ali ona, Iva, žene moje, ljudi moji, ona se tu lijepo kroz riječi da svakom ko klikne na njen profil, ne štedeći se, ne kalkulišući, divno to pakujući. Sad bih ja, lutalica po tuđim Instagramima, mogla o njoj koliko god hoćete, ali evo neću. Ona će. Žena neobične ljepote, zaraznog osmijeha, sposobna da vam proda bilo šta svojom fotkom, a da to izgleda kao da ništa ne prodaje, emotivni nudista.
Dugo sam čekala ove dogovore. S obzirom na to koliko dugo je pratim, znala sam toliko toga o njoj, o ljubavima, putovanjima, o tome koliko je luda za sestrom i tome koliko se zajedno sa njom borila da majčini posljednji dani budu samo ljubav. Da, sve znam. Bar sam mislila. Dok nisam dobila odgovore. Koje je, kako Iva reče i ona sama otplakala.
Ćao Iva, ja sam Lola i pratim te na Instagramu, društvenoj mreži na kojoj cvjetaju tvoje ideje, utapaju se tvoje suze, pršte tvoje ljubavi i lepršaju tvoje haljine. Zašto baš Instagram? Je li zbog hiljadu riječi koje fotka kaže?
Ola Lola! Instagram zato, jer je sveprisutna razina hejta na toj društvenoj mreži na najnižoj razini. Tamo se najčešće živi divno i svima cvjetaju ruže.
Za one koji ne znaju ko je Iva_chu, šta bi im rekla da sad stojiš ispred nekoliko hiljada ljudi koji će ovo pročitati: Dobro veče, ja sam Iva i ja sam…(nastavi rečenicu, ali ne smiješ upotrijebiti “azilant iz Hrvatske” niti “piletinu na kockice”, to znamo)
Vrlo ste slatki. Azilant priča više i nije hit, jer su azilanti prestali biti u žiži javnosti. Nemam vam pojma tko je Iva Chu, ali učim svakodnevno. A i imam problem govoriti “ja, pa ja, pa ja, i još malo ja”. Odite mi na Instagram i dajte si vremena, sve ćete o Ivi Chu saznati.
Postoji Iva Chu, koja ne bi postojala bez druge Chu. Već sad mi je jasno, dok kucam ova slova, da će priča s tobom biti priča o ljubavi. Ja te o Instagramu pitati neću. Hajde, reci Loli ono što bi voljela da sve sestre svijeta znaju o sestrinskoj ljubavi. Često nam se te ljubavi podrazumijevaju pa zaboravimo da kažemo “Volim te” (na bilo koji način). Kako ti svojoj Chu kažeš da je voliš? Koliko? Kad?
Moja je sestra moj apsolutni šut u dupe i vjetar u leđa. Pametnica je to jedna, u divnoj smo ljubavi, ali je uvijek objektivna i spremna nepristrano rezonirati, bez obzira na tu snažnu emociju koja nas veže. Svaki dan dok smo na telefonskim vezama dobije po jedno verbalo “volim te, kozice”. A kad smo zajedno, dobije čašu vodu kad mi se najmanje ustaje, sredstvo za skidanje šminke kad sam već u polusnu i punjač kad već spavam… Pa ako to nije ljubav, onda šta je…
Chu&Chu su nastale tako što je neko morao da ih rodi. Dugo te pratim na Instagramu. I sama sam iz kategorije emotivnih nudista, ali sam vrlo često ostala klecavih koljena nad informacijama za koje si imala snage da ih podijeliš s nama. Je li to bio tvoj način da se boriš prvo sa strahom pa onda i sa tugom?
Sviđa mi se sintagma “emotivni nudisti”. Taj sam, zasigurno. Sad kreće onaj cmizdravi dio zbog kojeg sam i odgađala ove odgovore. No… Rodila nas je jedna posebno snažna žena. I ako se izmjestim iz činjenice da je ona moja mama, gledala bih ju s istim divljenjem. Tri godine se lavovski borila za svoj život i ostat će primjer kako nikada u životu ne treba odustati. Nažalost, bitka je izgubljena. Ja ne volim uljepšavanja realnosti.
Izuzetni sam optimist, ali nikad ne lebdim po oblacima. Kako sam već navikla dijeliti sve svoje emocije po Instagramu, dijelila sam i svoju prvu toliko snažnu bol. Onog trenutka kad su mi se počele javljati osobe koje prolaze iste boli, tvrdeći kako ih svojom pričom ohrabrujem, onda sam znala da ima smisla o tugama pričati. Uvijek je lakše kad se s drugima dijeli. I sreće i tuge.
Iva, već dugo se tvoj Ig nalog ne smije. Vrijeme ne liječi ništa, jer nije antibiotik, rekla si. Misliš li da tugu išta izliječi? Hajde, nasmij se sad, nasmij se kao da te chuchu gleda, fotkaj se i stavi ovdje tu fotku.
Kako da se sad smijem, kad ste me otvorili ovim preemotivnim pitanjima ?! Smijem se unutra, imam suzicu u oku i gadan PMS na licu. I sve je #nomakeup, #nofilter, samo konjska mast ponegdje.
Mami si najljepša bila bez šminke, a sigurna sam s osmijehom. Koliko je ona uticala na sve ono što jesi danas, što obje jeste danas i kako je bez nje?
Mama je sve. Sve što jesam, sve što znam dugujem njoj. Od onoga da uvijek moram biti čvrsto na svojim nogama, “o sebi i pri sebi”, nikad ne dopustiti nijednom mlatimudanu da me pati, znati raditi sve, šivati, peglati, štikati, ribati… Kolače nikad ne kupovati, jer je to grijeh.
Znati kvalitetno skuhati.
Dok se kuhinja ne sredi ne smije se ići spavati, krevet se ujutro odmah sređuje.
A iz novčanika možeš potrošiti 70%, dok 30% uvijek moraš čuvati.
Mama me naučila koliko je obitelj bitna, kako se životu veseli, kako se pjeva, pleše i razbijaju čaše. Naučila me upornosti i poslovnim potezima.
Naravno, sve ovo što danas jesam, ne bih bila da ista ta mama nije odabrala mog tatu za životnog partnera. I on je ogroman faktor u ovoj priči. No, kažem vam, da i nije moja mama, isto bih joj se divila. Nedavno sam dobila poruku od meni nepoznate cure, koja me nedavno zapratila na IG-u, vidjela što se s mamom dogodilo i shvatila da je to žena koju je upoznala na jednom putovanju. Žena koja joj je ostala u snažnom sjećanju, žena snažnog duha i zarazne energije. Pisala mi koliko je njoj moja mama u sjećanju ostala. A vidjele su se jednom. Bez nje je čudno. Imam dvije faze. Kad sam u dodiru s onim višim i duhovnijih filozofijama. I onu drugu, kad jurim obaveze i poslove. U prvoj mi je lakše i zaspati i probuditi se. U drugoj stvaram one dvije ružne bore između obrva.
Rekoh već, vrijeme ne liječi ništa. Liječimo se sami, a pomaže nam ljubav.
Kada neko kaže ljubav ti pomisliš na..?
Obitelj. Instant obitelj.
Chu&Chu je brend od kojeg tek očekujemo više. Posebno mi djevojke koje nismo fan turbana, iako su prelijepi. Ti si novinarka, instagramerka, hedonista, sestra, djevojka i plus i modni dizajner, iako ne voliš da te tako zovu. Da li ste se odlučile za stvaranje modnih komada, jer niste više imale gdje da kupite to što vam je potrebno i šta misliš o modi danas? Jesmo li u vremenu forme iznad sadržaja, odnosno izgleda iznad udubnosti?
Istina, ne volim da me se naziva modnim dizajnerom, jer to i nisam. Seka i ja smo dvije žene, s nosom za, rekla bi moja baba, bizmis i sa željom da stvorimo etičnu modu, u kojoj je svaka karika u lancu zadovoljna. Naše proizvođačice su zvijezde priče i dio našeg rasta.
To nam je cilj. Prikazati ženama da njihovu odjeću izrađuje osoba, od krvi i mesa, sa svim svojim željama, srećama, tugama …
Mi smo u vremenu u kojoj se odjeća tretira kao britvica za jednokratnu upotrebu, apsolutno nezainteresirani za pozadinu priče. Pogledajte dokumentarac “The True Cost”, sve će biti jasno.
Da li nježnost i ljubav mogu ovaj svijet, koji se nalazi u nekom teškom depresivnom periodu, popraviti i smiriti? Zašto?
Nježnosti definitvno pomažu. A kad su u pitanju ljubavi, njih ima raznih i ne mogu garantirati da svaka ima terapeutska djelovanja. A ono što nas smiruje i popravlja, kategorično tvrdim je empatija. Bitno je da znamo da druga osoba s nama suosjeća. Onda možemo i ne progovoriti satima, suosjećanje godi.
Zašto je Zagreb bolji od Beograda, a zašto je Beograd bolji od Zagreba? I kad ćeš u Banjaluku?
Zagreb je divan, čist, uredan, za moj ukus, previše u celofan umotan.
Beograd je prljava džungla, puna duše i emocije, mjesto u kojem svaki dan mogu opušteno popičati s nepoznatim ljudima. A meni je samo duša i bitna.
U Banjaluku bih voljela. Ja sam skitnica, ne drži me mjesto pa, eto, možemo dogovoriti :).
I za kraj, boriš li se ti za neka ženska (ljudska) prava i smatraš li da je ta borba danas neophodna. Zašto?
I nisam od neke borbe. Jaučem samo kad na srbijanskim TV programima čujem da ženu nazivaju muškim rodom – ministar ili profesor … Ne volim rodne diskriminacije, ali ponavljam, nisam angažirana po pitanju popravljanja istih, pa mislim da ne trebam puno ni govoriti na temu.
