Ne znam šta mi je, plačem, evo ravno sedmi dan. Suze se nekontrolisano spuštaju niz moje obraze. Uglavnom svaku noć prije nego zaspim. U kadi, u krevetu, na jastuku netom prije nego što ću, izmorena, utonuti u san. Ne znam stvarno šta mi je. Pitam se danima na glas i razgovaram sa Kosmosom. Evo i sada, dok vam kucam ove riječi, plačem uz Adele.
Kakva patetika.
Kakva sam ja žena od patetike!
Preporučeno
Po kompletnom tijelu i u kompletnoj duši.
Užas!
Sva!
Baba bi mi se u grobu okretala.
Ona je u meni uvijek vidjela heroja. “Ne plači i nemoj da te vide da plačeš” – njen moto. Mislim, to je uglavom bio moto dok ne ostane sama negdje u nekoj ćeif sobi. Onda bi razvukla. Ali, to se ne računa, to spada u urbanu legendu, jer baku niko nikada nije vidio kako plače, pa se, samim tim, održala ona slika jake “tri noseća stuba svake familije” žene, koju je uporno gradila cijeli život.
Da.
E, ali deda se već ne bi okretao u lakoj mu zemlji.
On bi bio ponosan što vam sada cmizdrim i pokazujem svoju plačipičkastu stranu. On je isto bio sav takav, pokazuj emocije kao da pokazuješ ordenje. Potpukovnik, nosilac spomenice, jedini preživio od cijele svoje čete u Drugom svjetskom ratu. Bez obzira na svu tugu rata koju je nosio u srcu, ostao je vječito nasmijan. Onaj ludak koji je u svima vidio dobrotu. Bože, što je taj čovjek znao da nađe gram istinske dobrote u svakom “otpadniku”. Imao je običaj da za svaku svoju zdravicu izgovara samo jednu rečenicu: “Samo da rata ne bude”!
To mu je bila mantra.
Smijali smo se. Kakav, bolan, rat, to su te vaše partizanske fore.
Ali, nije dao reći, nije odustao od te mantre do kraja života.
Imam osjećaj da je, i onog momenta dok sam držala crveno somotno jastuče sa svim njegovim ordenjima ispred kovčega u kojem je ležao i dok sam plakala kao da neću preživjeti tu bol, uz počasni bataljon i posljednji marš, galamio sa nebesa: “Samo da rata ne bude”!
Znao je šta govori, to smo kasno skužili…
A, čovječe, otkud ovolike suze? Luđački teku, nije mi jasno…
Povukla sam na njega komplet!
Povukla i tu ljubav prema šahu i šljivama. Šah smo obožavali igrati, meni je to kao djetetu bio doživljaj. Tada nisam mogla ni slutiti da me pušta da pobijedim mali milion puta. Ohrabrivao bi me svaki put kada sam mu pokupila konja ili kralja, ne znajući da je njemu u tim momentima bio važan samo moj osmijeh.
Evo, pokazaću vam. I dan danas imam taj šah, smeđi, mali na rasklapanje, sve iskrzane figure su tu i nijedna nije zagubljena. Ljubomorno ga čuvam i sanjam momenat kada ću na njemu odigrati partiju sa čovjekom svog života. Uradiću to samo sa tim kosmičkim čovjekom, jer moj deda ne zaslužuje ništa manje od toga.
Možda plačem i zbog toga, jer čini mi se da ga nikada neću naći.
A šljive… To vam je posebna priča.
Napravio je vikendicu na brdu one godine kada sam se ja rodila. U Slatini. Bili ste, garant. Divan kraj, plodan, na petnaest minuta od grada. Mislim, kao potpukovnik sa zaslugama, mogao je uperiti prstom u bilo koji dio zemlje od Triglava do Đevđelije, od mora do planina. Bajni Tito i partija bi mu dali, ali ostade skroman čovjek.
Izabrao je Slatinu na petnaest minuta od kuće.
Jer šta će mu more, kada ne može dole biti non-stop i to mu daleko. A iz Vojvodine je, pa za njega su zemlja i plodovi, ne barka i vino. I šljive.
Imao je svoje rituale – sadio je voćke i cvijeće. Po jedno na svaki rođendan sestre i mene. I dan danas na betonskoj ploči ispred vikendice imaju utisnuta imena mene, sestre, brata i sestre od ujaka. Ma kakva Mona Liza, kakav Mikalanđelo, meni je to bilo remek djelo. Onako mala znala sam stajati nad tim, satima mozgajući kako je uspio tako precizno ispisati imena u svježem betonu. Napraviti zavjet u kamenu. I dan danas kada odem gore, stanem nad tim i pitam se… Kako?
Nego, šljive…
Svaka voćka je za jedan rođendan posađena. Te šljive smo tresli, kupili i mislim da mi je to bila ujedno najgora i najbolja obaveza dok sam sa njima provodila vrijeme na raspustima. Ja bih išla sa djecom iz sela da se igram, da češkam svinje i muzem krave. Ali propale bi da nisam. Pa bismo ih skupili, sjeli na male hoklice, satima pučili i razdvajali one koje idu u rakiju od onih koje idu baki za pekmez. U tim momentima mi je prepričavao svoje partizanske priče, ja ga slušala razgoračenih očiju i jeli bismo šljive. Dvije u kacu, jedna u usta, dok stomaci ne popucaju. I onda, kako su šljive dobre za probavu, prdili bismo po cijeli dan namigujući jedno drugom. Ko će glasnije, da baku nanerviramo. To mi je bio najomiljeniji momenat svake jeseni.
Otkako je umro nisam se pošteno najela šljiva, sad mi dođe na pamet …
Ali da vam kažem, moj deda je bio heroj.
Sigurna sam da je i vama bio vaš.
Mislim, bez tih deda ne znam šta bi od nas djece bilo. To su posebne veze i ljubavi. Imam osjećaj, sad dok vam pišem sva slinava i u suzama, da su to one vječne, koje vas obilježe, utru put i pokažu kojim očima da tražite istinsku mušku snagu. Vještinu, princip, znanje, mudrost. Otac je mlad, deda je taman.
Jer, stvarno, on je bio pravi, pravcati heroj.
Znao je šiti, peći, saditi, uzgajati, graditi, grliti i voljeti. Pričati priče kao da je glavom i bradom Andersen. Nosati me na ramenima. Skidati mi temperaturu, sjećam se i toga. Kuću sagraditi, voćku zakalemiti, rakiju ispeći. Hraniti pse kostima koje mu ostanu od ručka, ćuškati mi petodinarku od svake penzije. Biti tata mom ocu, punac, brižan, punog srca, učeći ga svemu što zna. Nesebično davati pomoć kada god je trebalo i kome god je trebalo. Obožavao je nas, djecu, stalno nas je teglio sa sobom, nije mu bilo teško. Podržavao me u svim ludostima, ja sam mu bila najdraža unuka. Vidio dobro u svakome. Do svoje sedamdesete išao je pješice u tu Slatinu. Krene polako, nije mu bilo lijeno, na put od 24 kilometra. Da protegne noge.
Kada ga je staračka mrena obuzela i sve više i više venuo od srca u kom je bila tuga cijelog svijeta, ostao je dostojanstven.
Moj deda je imao mantru – Da rata ne bude.
Čovječe.
Zar to svaki muškarac ne bi trebao da govori?
Duša moja …
Ubila bi me baba što vam ovo pričam.
Ubila bi me, majke mi mile.
Ali šta ću … Samo se piše.
Svaka suza je vodopad.
Uspomena.
Ljubav.
Utiskuju se kroz suze ove riječi, kao ona slova svih naših imena na ploči vikendice koju je sagradio u godini kada sam se rodila. Utiskuju da vječno ostanu njemu u pomen. Pomen Heroju mog djetinjstva.
I da vam kažem iskreno.
Sad znam šta ih je okinulo …
Sad znam otkud ovolike suze dok lišće zlati.
Sezona je pekmeza od šljiva.
P. S. Nedostaješ mi. Mnogo.
P. S. S. Za vašeg, mog, onog petog, desetog. Suze isplakah za sve heroje sijede kose.
P. S. S. S. Adele – Water under the bridge… Patetika stroga, ali ja volim patetiku.
https://youtu.be/s_T5bpmBrwI
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
