Oprosti sebi što nisi u tom trenutku znala bolje.

I bijele i šarene laži.
I kad nisi htjela, a možda si mogla.

I kad nisi smjela, a znala si.
I kad si pristala, a nije trebalo.

I kad nisi bila najbolji čovjek.
I kad nisi pružila ruku.

Oprosti sebi što ne radiš na sebi baš svaki dan.
I što nemaš osjećaj da je život uvijek baš za zahvalnost.

Oprosti sebi što ponekad urlaš.
I što nisi najbolja majka na svijetu.

Oprosti sebi potrebu da te neko voli i grli.
Oprosti sebi onu poruku viška.
Oprosti sebi tu silnu emotivnost koju ti drugi zamjeraju.

Oprosti sebi što nisi u tom trenutku znala bolje.

Oprosti sebi dane kad ništa i nikom najbolje nisi bila.

Oprosti sebi sve selfije kojima si htjela da se podsjetiš da jesi, lijepa si, pa te grizla savjest jer “ko još sam sebe slika”.

Oprosti sebi sebe.

Jer znaš, to sve gore, to nisu grijesi.
To je sve život.

Možda bi sebi lakše oprostila kad bi prestala da od drugih očekuješ da te podsjećaju da si sjajna. Da aplauze tražiš medju tudjim rukama.

Možda kad bi prestala da od sebe očekuješ da si sve svima svaki dan svakog trenutka, možda ni ne bi imala šta sebi da opraštaš.

Možda kad bi shvatila da sigurno jesi nekom previše, ali da toj osobi ni ne trebaš jer za toliko tebe predivne tu ni nema mjesta.

Pa nećeš valjda da se smanjuješ da bi negdje nekom na dlan stala?

Što bi @astrosestre rekle: Dozvoli sebi radost.

Idemo redom:
Oprosti.
Opsuj.
Dozvoli.
Voli.

Pa na repeat svaki dan.