Jučer sam imala svoju prvu prometnu i nisam se uopće iznenadila jer u zadnje vrijeme nisam više znala tko mi glavu nosi.
Izluđivalo me neznanje i nedoumica. Što mi se dogodilo sa životom?
Već četiri mjeseca Dario me uvjeravao s broda da nema ništa sa svojom zaposlenicom, da sam ja kriva za kraj, da glumim ljubomoru i da sam izmislila cijelu priču jer sam našla drugog.
Kao da mu ne bih sve sama rekla da je to bila istina. Govorio je da sve umišljam, da sam luda i paranoična. Prekinuo je skoro svaku komunikaciju, a na moje tvrdnje da laže i da je kukavica, odgovorio bi samo: „Uništila si sve.
Ja ne mogu ništa napraviti.“ Tako i nije. Nismo se vidjeli od kraja lipnja. Otišao je s obećanjima i izjavama o velikoj ljubavi i samo nestao.
Malo prije sudara odlučila sam se za nešto za što sam mislila da nikad neću. Nazvat ću nju i samo je pitati. Samo želim znati. Taj dan nisam došla do broja, no uskoro se javio on, „hrabro“ kao i uvijek i s mudima veličine kikirikija.
„Dobro jutro, Ivana. Danas sam na predavanju. Pauza za ručak će biti oko dva. Ako ti odgovara, možemo se naći u Krešimira na rivi ili gdje god ti paše.“, napisao je u 8:33. Iznenadio me, no pretpostavila sam da ga je netko upozorio da tražim njen broj pa se javio.
„Pročitaj dobro poruke koje su ti došle odmah nakon našeg zadnjeg razgovora pa vidi želiš li se naći sa mnom. Suze više ne želim.“ U zadnjem telefonskom razgovoru slagao je tri puta.
„Sve sam ih pobrisao. Ako se hoćeš naći ok, ako ne, opet ok.“
„Ti mene očito ne želiš vidjeti, ali kad sam već tražila, možemo se naći, nije problem.“
Neću valjda biti kao on, držat ću se svojih riječi. Nisam se htjela naći s njim na rivi, bit će previše ljudi. Sjetila sam se Baronea. Otkad se ta tvrđava preuredila znali smo tamo sjediti i uživati u miru.
S pogledom na Šibenski kanal planirali smo kako će ubrzo opet ploviti, a mi napokon normalno živjeti. Pristao je. Spremila sam se na to da ću možda i čuti istinu. Došla sam prva i čekala ga okrenutim leđima. Došao je i sjeo za stol.
Osjećaj je bio kao nekad davno i činilo mi se kao da smo se jučer vidjeli. Gledao me onim istim pogledom kao prije i teško mi je vjerovati da je i to uspio odglumiti. Ispričala sam mu sve o potrazi za brojem telefona i kako sam htjela pitati tu curu je li to sve istina. Negirao je da mu je itko išta rekao.
„Pa zar bi mi to išla raditi?“, pitao je on.
„Dario, kako ti ne kužiš da mene više ništa ne zanima osim istine? Želim znati jesam li zbilja sve umislila. Zar je to moguće?“ „Jesi, da, umislila si sve. Ona i ja smo u strogo službenom odnosu.“
„Pa kakva ti je kao osoba?“
„Svoj posao zna, ali kao osoba mi se u par situacija nije baš pokazala najboljom. Imala je u Italiji letjeti s broda.“, kazao je on.
„Pa je li možeš ti meni ikako dokazati da je sve to što govoriš istina?“
„A kako?“
„Pa pokaži mi sad vaše poruke ako nisi mogao prije.“
I na to je bio spreman jer mi je još na proljeće odbio pokazati samo profilnu sliku osobe koja će raditi, spavati, jesti, živjeti 24 sata s njim na brodu i dijeliti istu kabinu. Sjećam se tog popodneva kao da je bilo jučer. Šetali smo uz more. Počeo je pričati kako će mu ona najvjerojatnije biti hostesa. Upoznao ju je ljeto prije.
„Pokaži mi, molim te, njenu profilnu sliku. Da vidim kakva je.“, pitala sam ga kao što bih pitala i prijateljicu, bilo koga.
„Aj, molim te, prestani, nemam njezinu profilnu sliku, nema ničega.“, odmah je odbio.
„Pa na what’s appu valjda ima sliku. Kako ste se dogovorili za posao? Imaš valjda nešto?“, bila sam mirna baš kao i more tog dana, ali u njemu se sve počelo pjeniti. Spremala se nevera.
„Ja te lijepo molim da prestaneš. Nemam ti što pokazati. Rekao sam ti da nije sigurno da će ona biti!!“, tad se već počeo derati iz petnih žila i spremio je mobitel u džep. Nije nikog bilo oko nas. Nikad ga takvog nisam vidjela! Nevera je učinila svoje. Mahao je rukama kao lud, derao se, čak sam se prepala da će ga opet infarkt strefiti. „Ti nisi normalna! Što si napravila od lipog dana!“ Sjeo je u auto i otišao.
Poslije me uvjerio da mi taj put nije ništa htio pokazati jer se „zainatio“, ali time je samo pokrenuo sumnju. Pustila sam sve nakon par dana. Željela sam mu vjerovati….
Sjedili smo i dalje na Baroneu. Bilo je ugodno toplo. Otvorio je mobitel i rekao:
„Evo ti, vidi.“ Samo sam letimice preletjela poruke. Bilo je 10 njenih pa jedna njegova, ni jednog emotikona nigdje. Urezale su mi se u pamćenje samo neke njezine i nisam uopće čitala slažu li se odgovori ili ne. Rekao je da mu se ulizuje zbog preporuke na kraju sezone i da su u službenom odnosu.
„Odavde je najljepši kapetan na svijetu“, napisala je uz sliku Šibenika slikanog s mora s jahte na kojoj je bila s nekim drugim skiperom. „Mi se slažemo i kad se ne slažemo.“, „Što se odmah ljutiš?“, „Večeras ću pogledati ovaj film….“, pisala mu je i dalje. Držao je mobitel i pomalo ga sklanjao u stranu. Profilnu sliku sam samo okrznula pogledom jer je nisam ni željela više vidjeti, a među porukama je bila i zajednička slika za kraj sezone. Ništa na njoj nije bilo neobično, samo nasmijani jedno do drugog, slikano na brodu.
„Pa je li moguće da sam ja sve to umislila?“
„Je, moguće je, Ivana.“, potvrdio mi je.
Nije proradila ljudskost u njemu. Nije shvaćao da koliko god da bih ja bila tužna, da bi s trenom kad on izgovori istinu, moje pravo na bilo što drugo jednostavno nestalo. Da mi je u bilo kojem trenu rekao da voli drugu ženu, svaka priča bi stala. Sve te sumnje samo je netko morao potvrditi ili ih čvrsto opovrgnuti. Ništa između.
„I s nikim nisi bio cijelo ovo vrijeme?“, pitala sam ga dalje.
„Ne, nisam. A ti?“
„Nisam ni ja.“, odgovorila sam.
„A to ti teško mogu povjerovati. Što ti onda taj osmijeh govori?“, zadirkivao me. „To je tebe neki iscijedio kad si tako smršavila.“, govorio je i dalje nakon što je vidio da sam dosta smršavjela u 4 mjeseca.
Nisam ništa poricala jer nije bilo smisla. Nema stvari koju on nije znao. Kad govoriš istinu, ne pitaš se što si nekom nekad o nečemu rekao. Uvijek znaš. No kad nasuprot tebe stoji osoba kojoj je izgovaranje laži kao reći nekom „Dobro jutro, kako ste danas?“, postane zbilja teško jer u biti ne možeš ni pojmiti da u tolikoj mjeri prelaze granice ljudskosti. Ni ne pokušavaju se staviti u kožu osobe kojoj lažu, a mislim da i ne mogu. Empatije nemaju. Sve što oni osjećaju dok ti lažu bezočno u lice je strah da ih se ne otkrije i da neće uspjeti sačuvati lažnu sliku o sebi. Kao da trepere dok lažu, a za osobu kojoj lažu, a nekad joj je bio sve, to je razarajuće.
„Znaš, nikad nisi ni probao kako bi bilo da smo živjeli normalno. Nikad to nećeš znati. Ja vjerujem da smo mogli uspjeti.“, rekla sam mu spontano na rastanku pomislivši kako je ipak onaj čovjek kojeg sam voljela i na trenutak opet vjerujući da sam ja kriva i da sam sve umislila.
„Nemoj, molim te, opet o tome, nemoj.“
„Ok. Što? Da se ne ponižavam?“
„Tako je. Nemoj sad.“
„Ma dobro, nebitno. Vidimo se.“, rekla sam i otišla.
Nakon pola sata sam mu napisala: „Zaboravi, molim te, ovo ispred što sam rekla na kraju. To samo ja kad prevlada malo dijete u meni, a ja sam ipak „samo“ žena.“
„Ajde ti meni reci zbog čega sam ja sad baš tužan i zbog čega si ti ovo morala napisati?“, odgovorio je nakon 10-ak minuta.
„Rekao si mi da se ne ponižavam pa sam išla to ispraviti. Znaš ti, Dario, sve i ne znam zašto si tužan. Meni je puno lakše sad kad smo pričali, a satrala sam se za to. Bit će sve dobro.“
„Nadam se da hoće. I usput, auto ne izgleda tako strašno, moglo je biti i gore.“
Otišao je sam pogledati auto. Nemam pojma zašto. Nazvala sam Martu.
„Eto, draga moja, napokon je završilo sve. Izgleda da sam stvarno falila. Pokazao mi je sad sve poruke, iako, znam, ne mora to ništa biti dokaz.“
„Tako je, ne mora.“, rekla je ona.
„Hvala ti što si me trpjela i slušala, ne znam što bih bez tebe.“
„A zato smo tu, prijateljice moja. I što još govori?“
„Ma ništa, da nije s nikim bio i zadirkuje da ja sigurno jesam te da mi ne vjeruje da nisam našla nikog.“ „Ajme, riga mi se. Koje sralo.“, i dalje joj je bio odbojan u potpunosti.
„Ma dobro, pusti, to on misli. Nebitno. Nećemo dalje.“
„Dobro. Drago mi je da ti je lakše.“
Naravno da smo išli dalje. Kad u tebi sve zvoni na nelogičnost, teško da je gotovo. Odgovorila sam mu nakon par sati.
„Ma meni je taj sudar jučer došao kao budali šamar, što sam zaključila tek nakon što sam onu večer krenula tražiti broj. Zaslužila sam ga. I nije mi uopće više bitno jesu li poruke dokaz da sam falila ili nisu, ne mogu ti opisati koliko mi je svejedno. Sve je ok. Pozz.“
Još sam pokušavala samu sebe uvjeriti u to.
„Čemu sad ova poruka, ne znam kako bih ju protumačio uopće?“, odgovorio je nakon pola sata. Nakon 45 minuta poslao je opet poruku, i kao sms i na what’s app:
„I samo još ovo, da te više ne uznemiravam. Bilo te je lijepo vidjeti danas. Međutim, bolje bi mi bilo da te nisam imao priliku vidjeti i s tobom pričati. Ovo ne mislim u negativnom smislu. Oprosti što sam ti priuštio sve živciranje i što sam te generalno doveo u takvo stanje. Laku noć.“
„Sve ok.“, odgovorila sam.
Je li to nešto kao ‘mea culpa, mea culpa’? Što sad s tim hoće?
Ujutro opet sto misli u glavi i stalno jedna nejasna slika pred očima s vrha ekrana… dvije glave i more. Možda ona i muž, mislila sam… One poruke koje smo zajedno gledali prošla sam samo letimice. Da sam išla čitati detaljno, možda se razgovor uopće ne bi poklapao, tko zna. Zamolila sam ga da me nazove.
„Pa kako njezin suprug gleda na sve to i što ste vi prema porukama tako bliski?“
„On i ja smo dobri. On zna kakav je to posao.“, kratko je rekao.
„Možeš li se ti, Dario, vidjeti s tom ženom jednog dana u vezi?“
„Kratko i jasno, ne.“, odgovorio je.
„Ma dobro, sve ok, sorry. Čujemo se.“
Mogla sam sebi reći još sto puta da je sve ok, ali uzalud jer mi se stalno pred očima vrtila mala sličica s dvije glave i morem…Pa što nisam bolje pogledala kad sam mogla?
10., 7:37 Pitala sam ga i je li brisao poruke, negirao je, naravno, sve.
Onda sam ga napokon odlučila pitati i za tu sliku. Profilne slike u vrhu ekrana su zbilja male, a posebno kad nešto gledaš, a ne želiš vidjeti.
11:16 „Ma je li njoj, Dario, ono profilna na vas dvoje? Ona slika s kraja sezone? Ili se meni učinilo? Koliko su mi se ruke tresle i ja sama kad smo se našli, pola stvari nisam vidjela. Bile su kao dvije glave na profilnoj, je li tako? Nemoj, molim te, ne odgovoriti. Radije me pošalji znaš gdje. Samo me još to zanima.“
13:30 „Koja profilna? Nemam pojma o čemu pričaš.“, odgovorio je nakon par sati.
„ Ma njezina na what’s appu.“
„J…te, zbog čega ti je to uopće bitno? Evo, ja to do sad ni primijetio nisam.“, napisao je.
S njom je svakodnevno u kontaktu, a on to nije primijetio. On je već najmanje tjedan dana u Šibeniku, ona u svom gradu, s njom se redovito čuje, ali ne vidi profilnu sliku. Aj dobro. Slabo mi je došlo. “Uf, onda jeste. To je to.“, napisala sam mu.
„Što je to to? Ajde mi objasni.“
„ Pored navodnog muža stavljati tebe i sebe na profilnu? Vi ste, Dario, u vezi, oprosti. Bez teksta sam. I nisi vidio njenu profilnu? Strašno. Najgore od svega je što misliš da sam glupa. Sve 5. Zaboravila sam na tren koliko možeš lagati.“
„Eto koliko moja riječ tebi vrijedi. Ajde lipo uživaj, svašta! Koji sam ja kreten! Nakon svega pomislio ajde možda i nije sve tako crno, ali onda idu tvoje analize. Stvarno sam kreten. Od sad ne odgovaram više ni na što. Možeš slobodno otići u kino s tim koji ti to nudi, ne brigaj.“
„A ti potraži pomoć.“, kratko sam napisala.
„Sad bih ti ja trebao nešto odgovoriti, ali eto baš neću. Da te samo ovo pitam. Je li tebi jasno da imaš prebujnu maštu, odnosno da imaš problem? To što ti izmisliš ne može niti jedna sapunica smisliti. Moj zaključak je da razgovor u subotu nije imao nikakvog smisla. A za sve ovo što činiš, sad sam sto posto siguran, postoji razlog.“
„Govorila sam ti oduvijek da mi kažeš odmah ako nekog nađeš, da mogu otići, da ne gubim svoje vrijeme, ali ništa. I nijedne više poruke, ti si svoje pravo glasa izgubio.“
„Idi zatraži pomoć“, napisao je i on meni…. „Sve ok, nije lako čuti istinu. A pomoć sam već zatražila, ne brini.“
Sve sam podijelila s prijateljicama, nijedna nije ni na tren posumnjala. Nitko više nije govorio da umišljam. Bila sam u šoku, ali mi je u biti čak i laknulo i kao da sam svu tugu isplakala prije. Istina je, koliko god teška i bolna bila, na kraju ipak oslobađajuća. Izmjenjivale su se tu razne emocije, preplavljivale me, ali sam bar napokon saznala sve….ili nisam? Možda je u jednom svijetu normalno što u drugom nije? Je li profilna slika sa šefom/prijateljem dokaz da ste s njim i više od toga? Osobno ne poznajem nijednu ženu koja drži what’s app profilnu sliku sa samo šefom/prijateljem. Poznajete li vi?
Te zadnje poruke izmijenili smo taman prije mog posla. Odradila sam smjenu i krenula put Baronea. Prijateljice koje su tek sad vidjele poruke su još pisale: „Kako si? Jesi dobro? Ma ko ga….“
Naravno da sam dobro! Napokon! Kao da ponovo dišem i vidim nakon četiri mjeseca zone sumraka! Pogled na Šibenski kanal mi je bio i ljepši nego onaj dan. Nebo je bilo kristalno plavo i bez oblačka. Sjela sam za onaj isti stol, ali ovaj put sama. Dosta je bilo čekanja.
Nataša Gašperov
