Obuzima me nevjerovatan osjećaj i sve mi se čini da neprestano žongliram sa izazovima, otpisima, popisima, listama želja, neplaćenim računima, poklonima i tako u nedogled, a moja energetska baterija s vremena na vrijeme pisne ,, Ostalo Vam je manje od 10% energije”, ali oglušim se na njen pisak i nastavim tvrdoglavo da grabim dalje, jer baš sada je potrebno da ispunim sve što se od mene očekuje, zar ne?!
Potrebno je da pokupujem originalne poklone i osiguram da budu ispod jelke prije ponoći, osmislim meni praznične trpeze, zaključim godišnji izvješaj, napišem životne ciljeve za 2022.godinu, platim sve račune, ako stignem odmorim se, našminkam se, obučem najsvetlucaviju haljinu i zaigram novogodišnji valcer…a ako sve ovo ne ispunim, poješće me mameća samokritičnost i ućiću u Novu godinu nezadovoljna, jer zaboga nisam ispunila ni tudja, a ponajviše vlastita očekivanja.
Dok pokušavam da pronadjem šta je ostalo na ,,TO DO” listi, s vremena na vrijeme mi se pred očima raskeze u brk sve fotografije novogodišnjih dekoracija koje sam skidala prethodnih mjeseci sa Pinteresta, čisto da me podsjete da su tu i da mi daju do znanja da nijednu neću sprovesti u djelo.
Kada me već udare posred čela svojim postojanjem, pucnem par puta po telefonu kažiprstom i pošaljem ih u nepovrat, čisto da im pokažem, ko je gazda.
Ali, ne lezi vraže, telefon se zainati pa krene da prikazuje reklame sa skupocjenim jelkama, zaljubim se u svaku drugu snježnu ljepoticu, od čijih cijena mi se zavrti u glavi, ali ne odustajem, krenem da sabiram i oduzimam po glavi, pa tražim način, kako da je kupim, jer pomislim da bi možda ona mogla da nadomjesti sva moja fizička odsustva zbog posla, i sva moja mislena lutanja koja me kradu od moje djece.
Primoram sebe da ubacim u ler, zastanem i osvrnem se oko sebe… Vidim ih kako…
Nestrpljivo cupkaju dok moj suprug skida prašnjavu kutiju sa tavana, u kojoj se nalazi petnaest godina stara i pomalo pohabana jelka, radosno vrište i vesele joj se kao nekom starom rodjaku izdaleka, pa im oči zasvetlucaju, a iz grla im se otme:,,Vau!” kada svi zajedno na ,,tri,četiri, sad” upalimo lampice (iako je poneka izgubila funkciju).
Onda sa strahopoštovanjem uzimaju ukrase u ruke i dive im se, nekima su godine provedene na tavanu uzele ljepotu, ali ne i dušu, shvatim to kad i moje srce poskoči dok ih gledam i prisjećam se njihove životne priče i načina na koji su stigli u naš dom.
Dopustim da se kućom razlije miris medenjaka, a njihovim licima neopisiv ponos, na djumbirka, irvasa, zvjezdice, remek djela koja su izvajala vlastitim rukama. Brašnjavi obrazi se zajapure od šporeta, dok posmatraju kako se njihovi medenjaci peku, pa dotrče do mene da me ohrabre dok po stoti put bezuspješno pokušavam sklopiti kućicu, i dok psujem sebi u bradu, one oduvaju moje misli koje mi kažu da odustanem, jednom jedinom navijačkom rečenicom: ,,Mama, možeš ti to!”
I znate šta, stvarno mogu, mogu sve…mogu da se dignem kao feniks iz pepela, poslije neprospavanih noći, opomena, pogrešnih očekivanja, poslovnih neuspjeha, mogu zahvaljujući njima da shvatim da sam srećna, beskrajno sam srećna.
Možda nemamo jelku koja bi zasjenila jelke Instagram influensera, ali imamo jedni druge dok pletemo najtopliji šal praznika, a one imaju nešto najvrednije, to nešto što će ponijeti u svom srcu na put odrastanja.
I znate šta, novogodišnju čaroliju ne čine skupe jelke, svjetlucavi ukrasi i skupi pokloni, oni ne mogu nadomjestiti našu prisutnost u životima naše djece.
Za novogodišnju čaroliju je potrebno samo jedno: MI! Svi zajedno na OKUPU.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
