DogađajiLjudiMjestanajnovijePojave

Splićanka o traumi: Rodila sam dva mrtva sina, posteljicu mi je ginekologinja vadila bez anestezije

Sram vas može biti, kao društvo i kao državu, da ste stvorili atmosferu linča u kojoj je sreća da ti djetetovo srce prestane kucati što prije. Boli me, siječe i rastvara ponovno, slušati što ova žena sada prolazi, kaže Vesela Vrkić o slučaju Mirele Čavajde.

Redakcija

vecernji.hr

Splićanka Vesela Vrkić prisjetila se svojih traumatičnih iskustava od prije nekoliko godina kada je rodila dva mrtva djeteta. Svoja je iskustva podijelila ponukana slučajem Mirele Čavajde koja ne može prekinuti trudnoću u Hrvatskoj uprkos teškoj dijagnozi njenog fetusa.

Objavu prenosimo u cijelosti:  ‘Živim u državi u kojoj se srećom naziva kada ti teško bolesnom djetetu srce prestane kucati. Gledajući ovaj mučan “slučaj” Mirele, ne mogu se oteti tom zaključku.

Rodila sam dva mrtva sina.  Srce im je prestalo kucati uslijed teških anomalija, u mojoj utrobi. Jedan se trebao zvati Toni. Rođen je 2016-te godine u 20. tjednu trudnoće.

Drugi se trebao zvati Toma. Rođen je 2017-te godine u 24. tjednu trudnoće. Jednoga sam rodila u WC-u, dok me kuma držala pod ruku. Nisam rodila posteljicu pa su me čistili bez anestezije. Ženska ginekologinja mi je rekla, kopajući metalnim predmetom po mojoj maternici dok su mi ruke i noge zavezane za stol, da se prestanem trzat ili će me ostaviti neočišćenu.

Vratila sam se u sobu, krevet pokraj moje Ane. Ana je od tada moja frendica. U tom trenutku je bila trudnica koja je čuvala jedva ostvarenu trudnoću nakon više pokušaja umjetne oplodnje. Stavili su je sa mnom u sobu, ni sekunde ne razmišljajući o njenom mentalnom zdravlju dok gleda smrt moga djeteta.

Nisam plakala ispred nje. Morala je znati da će ona bit u redu.

Ona nije kriva što sam ja upravo rodila mrtvo dijete. Poslje mi je rekla da sam hrabra. Nisam bila hrabra, bila sam nemoćna i nisam htjela na nju prenijeti taj osjećaj. Ana danas ima zdravog i prekrasnog sina.

Drugo dijete sam rodila sama na bolničkom krevetu u tri sata ujutro, ne ispuštajući ni jedan jedini glas da ne probudim cimericu koja je upravo rodila blizance. Nisam htjela da vidi taj prizor.

Njeni blizanci su se u tim trenucima nalazili na neonatologiji i bili su tek nešto malo stariji od mog mrtvorođenog sina. Tu noć sam imala sreće. Radio je moj prijatelj ginekolog pa mi je posteljica izvađena pod anestezijom. To se u nas zove sreća.  Izašla sam u javnost tada kako bi pomogla drugim ženama da ne prolaze takve okrutne, mučne i sadistične procedure.

Prozvala sam splitsko rodilište bez trenutka zadrške jer znam da govorim istinu. Istinu koja je prosjekla i zauvijek obilježila svaki milimetar moga bića. Sada kada gledam, imam osjećaj da je svaki taj istup novi poligon iskompleksiranim moralistima da ispucaju svu svoju žuč. Ovo što sada Mirela prolazi nije ljudsko. Ovo je sadizam. Moja djeca su imala Prune belly sindrom.

Umrli su ugušeni vlastitom utrobom. Imala sam pravo na porod mrtvog djeteta. Sram vas može biti, kao društvo i kao državu, da ste stvorili atmosferu linča u kojoj je sreća da ti djetetovo srce prestane kucati što prije. Boli me, siječe i rastvara ponovno, slušati što ova žena sada prolazi.

Ne znate vi što je bol. Nedo vam Bog da ikada saznate kako je to kada molite da vam se djetetova agonija što prije prekine. Kada ti duša ostane na pola, kada se nadaš smrti jer života tu nema.’

Preuzeto sa: vecernji.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije