Depresija nije tuga
Biti depresivan i tužan nije isto.
Depresija je kad ne osjećate ništa.
elephantjournal.com
Depresija nije ni ljutnja ni očaj ni strah ni usamljenost, a istovremeno je čini sve navedeno.
Depresija nije samo osjećaj ili stanje. Depresija je beznađe i ništavilo.
Praznina koja ispunjava čitavo naše biće, gdje ništa nije važno i gdje se ništa ne mijenja, gdje vrijeme i ljudi ne postoje, samo hladnoća i tama.
Depresija nije samo stanje uma. Depresija je mjesto. Mjesto na koje smo nesvjesno zalutali, crna rupa koja nas svakim danom uvlači sve više i više. Mračni labirint u kom beznadežno lutamo i uopšte ne vidimo izlaz. I sva tama ovog mjesta nam se uvlači u kosti i postaje dio nas. Mi postajemo ona.
“Hajde, pokreni se malo i biće bolje” i ostale rečenice koje kažemo iz želje da se osoba koja pati osjeća dobro i koje apsolutno ne pomažu. “Zbog čega ti možeš biti depresivna? Imaš sve na ovom svijetu! Mlada si, lijepa, pametna, zdrava i imaš ljude koji te vole.”
I onda promrljaš nešto kao: “Pa da, znam, u pravu si, ali…” i osjećaj krivnje počinje da ispunjava prazninu u tebi jer pobogu zašto se osjećam ovako. I čak ti je i krivica draga jer bar osjećaš nešto.
I čuješ frustrirane glasove oko sebe: “Reci mi kako da ti pomognem? Šta god ti treba tu sam!”. Razmišljaš u sebi: “Ustani, pokreni se, vrijeme je da preuzmeš inicijativu. Danas ću prošetati, izaći ću iz kuće i uradiću nešto sa svojim životom!”
Ali, depresija te ne pušta tako lako. Ona te steže svojim okovima kontrolišući udare tvog srca, pretvarajući tvoje misli u mračne sijenke koje te svojom težinom uvlače sve dublje u crnu rupu.
Čak i kada razumijemo sve simptome depresije, njenu težinu tek shvatimo kad se dogodi nama. Kada se osjećamo kao astronaut izgubljen u svemiru, sa pokvarenim brodom, koji lebdi paralizovan i zna da će zauvijek ostati izgubljen.
Foto: Canva
Kako pobijediti nepremostivu prazninu koja se proteže između izgubljene osobe i vas, a da na tom putu ne izgubite sebe?
Budite uz tu osobu. Makar ćutali, lezite pored nje i čitajte knjigu. Ne pritišćite ih svojim pitanjima i ne namećite im svoje mišljenje. Dozvolite im da uživaju u vašem prisustvu i ponekad je samo to dovoljno.
Ne govorite im šta da rade. Samo im kažite koliko ih volite, čak i kada se osjećaju ovako. Nemojte se razljutiti ukoliko vam ne uzvrate ljubav, morate znati da oni to trenutno ne mogu.
Ne govorite im: “Ma, proći će to”. Ne podcjenjujte njihov očaj jer oni ne vide svjetlo na kraju tunela. Ali, zapamtite da ovo neće trajati vječno jer uvijek postoji neko riješenje.
Umjesto toga, možete im reći: “Razumijem te i saosjećam sa tobom… Hajde da vidimo šta možemo da uradimo po tom pitanju jer čvrsto vjerujem da ti može biti bolje”.
Depresija je bolest izolacije i paralize – njen stisak je snažan, a priroda stidljiva.
Kao divlja mačka ne reaguje dobro na nespretne pokušaje prilaženja. Ali, strpljivo srce i mirna ruka ponekad su jedino riješenje.
