Za mene, akne znače stalni strah. Strah da pogledam u ogledalo ujutro jer ne znam koliko će se novih akni pojaviti tokom noći. Strah da je svaka hrana koju pojedem okidač. Strah da izađem na sunce ili budem u prostoriji sa jakom svjetlošću. Strah da isprobam bilo koji novi proizvod. Strah da ću imati još jedno razočarenje kod doktora. Strah da dotaknem lice rukama, jastukom, peškirom. Strah da su akne jedina stvar koju ljudi primjećuju na meni, i da konstantno radim nešto pogrešno, a nikako da shvatim tačno šta.
Moj put ka izlječenju do sad nije bio linearan. Dug je, skup, i jako promjenjiv. U posljednje vrijeme, postalo je naročito iscrpljujuće, usamljeno, i priznajem, ponekad obeshrabrujuće.
Trenutak buđenja imala sam kad sam shvatila da mi akne postaju kočnica u svakodnevici: planiranju, izlascima, razgovoru sa ljudima. Prošle nedelje sam dobila poziv za gostovanje u emisiji, i moja prva misao (u tom trenutku čvrsta i neupitna) bila je – ‘ne mogu, vidjeće mi se akne’. Bila sam 100% sigurna da treba da odbijem da se pojavim javno i pričam o @kriticki, platformi gdje stavljam svoje nade, misli i srce, jer će mi se, eto, vidjeti akne. Koliko to zapravo banalno zvuči.
Često razmišljam kako bih voljela da vidim ljude sa aknama u medijima. Da se prikaže stvarna tekstura kože, akne, ožiljci i fleke, umjesto da se sve prekriva, uređuje i polira. A još kao djevojčica, imala sam poster u sobi koji kaže: ,,Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu”. Stvarno mislim da bi mala Nina bila ponosna da vidi da ne odustajem ni u momentima kad se osjećam najviše ranjivo.
Ne moram da volim akne, ali mogu probati da ih prihvatim kao dio svog puta. Tako sam prihvatila poziv za emisiju i time stavila tačku na odbijanje ili odlaganje života zbog akni.
Izvor: Instagram
