Po nemarno pokošenoj travi leži plastično cvijeće bez boje i mirisa.
Ljudi hodaju preko ledene zemlje da bi stigli do ledene zemlje ispod koje leži neko ko je grijao njihove duše.
Svuda okolo vosak se razvlači kao moje misli o svemu onome što si bila i što jesi i sad.
Tek ponegdje čuje se pucketanje svijeće, pucanje nečijih suza, lomljenje ljudske nesvijesti o smrti.
Ne idem na groblje.
Ne bi mi nikad odobrila bacanje para na žive bukete ubijene celofanom, a na plastiku bi frknula i ljutila se, znam te.
U šta da gledam?
S kim da pričam?
Gdje da te nadjem u tom ćošku oivičenom žicom, u tom neprirodno parcelisanom komadu zemlje kojem je pripala ta čast da baš u njemu zauvijek spavaš.
Ne idem na groblje.
Ponekad te nadjem u snu.
Vidim te u haljinama koje si ostavila.
Ponekad zalutaš u tatinom pogledu.
Nekad te u Mariji osjetim.
Izvini što ne idem na groblje.
Mjesta na kojima leže ljudi koje volimo neudobna su, hladna i beskrajno tužna i niko od nas ne zna kako da se ponaša.
Jedino ispravno ponašanje bilo bi padanje po tom ledenom kamenu, po toj zemlji. Kopanje noktima da ti dam malo vazduha.
Stavljanje ćebeta da ti bude toplije.
Najljepše cvijeće raslo je u tvom dvorištu. Svako ti je išlo od ruke.
Meni tako ne ide od ruke da te u toj hladnoći tražim.
Izvini što ne idem na groblje.
Ni tebi se to mjesto ne bi dopalo.
