Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) proglasila je usamljenost globalnom zdravstvenom prijetnjom, a stručnjaci upozoravaju da je njen uticaj na smrtnost jednak pušenju 15 cigara dnevno.
“Usamljenost prevazilazi granice i postaje globalni problem javnog zdravlja koji utiče na svaki aspekt zdravlja, blagostanja i razvoja. Društvena izolacija ne poznaje ni godine, ni granice”, rekla je izaslanica Afričke unije pri SZO Kido Mpemba, prenosi Gardijan.
Američki hirurg Vivek Marti ističe da su posljedice usamljenosti po zdravlje loše koliko i pušenje 15 cigara na dan, kao i da su ozbiljnije od onih povezanih sa gojaznošću i fizičkom neaktivnošću.
Iako se usamljenost često doživljava kao problem stanovništva u razvijenim zemljama, Marti je rekao da je jedna od četiri starije osobe usamljena u svim regionima svijeta.
Kod starijih odraslih osoba, usamljenost je povezana sa 50 odsto povećanim rizikom od razvoja demencije i 30 odsto povećanim rizikom od moždanog udara.
Usamljenost utiče i na živote mladih ljudi – između pet i 15 odsto adolescenata je usamljeno (u Africi 12,7 odsto, a u Evropi 5,3 odsto).
Nalazi studije, koji su objavljeni u časopisu “Nature”, pokazali su da je u slučajevima društvene izolacije i usamljenosti, rizik od smrtnosti od svih uzroka povećan i do 29 odsto.
Studija je obuhvatila više od 2,2 miliona ljudi različitih grupa širom svijeta.
Konkretno, socijalna izolacija je bila povezana sa većim rizikom od smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti, dok su socijalno izolovane pacijentkinje sa rakom dojke bile suočene sa većom smrtnošću od raka.
Posljedice epidemije usamljenosti prevazilaze zdravlje pojedinca, zaključak je studije. One utiču na ljudske zajednice u cjelini.
Stope bolesti i smrtnosti od svih uzroka su niže u zajednicama sa jačom društvenom kohezijom u poređenju sa onima kojima nedostaje društveni kapital. One su otporniji na prirodne katastrofe i kod njih je manje nasilja.
Stoga je rješavanje društvene povezanosti postalo hitno pitanje javnog zdravlja, uporedo sa borbom protiv upotrebe duvana, gojaznosti i zavisnosti.
Autori studije ocjenjuju da je neophodno ulagati u strategije koje ublažavaju epidemiju usamljenosti. To uključuje jačanje društvene infrastrukture obezbjeđivanjem zajedničkih prostora i aktivnosti za olakšavanje društvenog povezivanja, razvoj javnih politika koje daju prioritet njegovanju veza i mobilisanje zdravstvenog sektora kako bi identifikovao i podržao pojedince koji su u opasnosti od izolacije.
Bez sumnje, kaže se navodi u zaključku, pomenute strategije će zahtijevati značajna ulaganja i saradnju više zainteresovanih strana. Međutim, društveni i ekonomski troškovi neaktivnosti su preveliki da bi se zanemarili. Baveći se socijalnom izolacijom i usamljenošću, možemo poboljšati individualno blagostanje i izgraditi zdravije, otpornije zajednice za dobrobit svih, prenosi CdM.
