Godinama, pa i decenijama, 8. mart se u javnom prostoru sve češće pretvara u potrošački ritual. Cvijeće, pokloni, čestitke i riječi pažnje sliju se u jedan dan, dok žene tog dana postaju “centar svijeta”. Političke partije se sjete svojih aktiva žena, po ulicama se dijele karanfili, a društvene mreže ispune se porukama zahvalnosti i poštovanja.
Ali iza tog jednog dana pažnje često ostaje tišina.
Tišina o problemima sa kojima se mnoge žene suočavaju svakodnevno. Tišina o nasilju koje se dešava iza zatvorenih vrata domova. Tišina o strahu, poniženju i godinama trpljenja. Ove godine želimo da govorimo upravo o toj drugoj strani 8. marta, onoj koja nije cvijeće, nije slavlje i nije simbolična pažnja. Onoj koja je mračna, teška i često nevidljiva. Želimo da ukažemo na činjenicu da u Bosni i Hercegovini mnoge žene i dalje žive sa svojim nasilnicima. Da nasilje nije samo priča iz crne hronike, već realnost brojnih porodica. I da žene koje ga trpe nerijetko ostaju bez podrške, kako zajednice i porodice, tako i institucija.
18 godina borbe
Jedna od njih je i Ana, koja je svoju priču podijelila za „Nezavisne novine“.
Ana je, kako kaže, punih osamnaest godina živjela u braku u kojem je trpjela nasilje. Godine straha, poniženja i borbe za dostojanstvo ostavile su dubok trag, ali je uprkos svemu uspjela pronaći snagu da promijeni svoj život. Zbog sebe i svoje djece.
„Ni jedna žena ne treba da trpi nasilje, bilo to psihičko ili fizičko“, poručuje Ana.
Kroz kakav je pakao prošla, najbolje zna ona sama.
Danas, kaže, u miru pije svoju kafu i živi sa djecom. Iako još uvijek čeka alimentaciju koja joj nije isplaćena, radi tri posla kako bi uspjela da ih školuje, plati kiriju i podmiri sve račune. Uprkos svemu, kaže da je danas mirnija i spokojnija jer više ne živi u strahu.
Jedan period nakon odlaska od bivšeg supruga provela je i u Sigurnoj kući, gdje je započela novi život.
Ali njena sjećanja na taj prošli život su i dalje bolna.
„Kada je mojoj curici bilo godinu i po dana, izudarao me na mrtvo ime. Tada sam pobjegla kod komšinice. Curica mi je ostala unutra, a mene je istjerao napolje, onako u donjem vešu“, prisjeća se Ana.
Podršku porodice nije imala. Upravo zbog toga je, kako kaže, godinama bila primorana da ostaje u braku sa nasilnikom.
Njena priča, nažalost, nije izolovan slučaj.
Statistika koja upozorava
Statistički podaci o broju ubijenih žena u BiH su više nego zabrinjavajući. Prema dostupnim podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, u periodu od 2015. do 2020. godine ubijeno je 56 žena. U periodu od 2021. do 2022. godine ubijeno je 16 žena.
U periodu od 2023. do 2024. godine, ubijeno je 35 žena. Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova, 31 žena je ubijena u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj četiri. Od ukupnog broja ubijenih žena, njih 17 je bilo u nekoj vrsti partnerske veze s počiniocem.
Prema navedenim podacima, od 2015. godine u BiH je ubijeno 107 žena. Za 2025. godinu još uvijek nema statistike o broju ubijenih žena, ali najžešće je odjeknuo slučaj femicida iz Mostara, kada je ubijena Aldina Jahić. Za ovo ubistvo optužen je Anis Kalajdžić koji se trenutno nalazi u pritvoru. Iza svakog ovog broja stoji život koji je mogao biti spašen.
Zbog toga je važno govoriti o nasilju, prepoznati ga i reagovati na vrijeme.
Nasilje nije samo fizičko. Ono može biti i psihičko, ekonomsko ili seksualno. Prijetnje, ponižavanje, kontrola, izolacija i uskraćivanje novca takođe su oblici nasilja.
Ako trpite nasilje – niste same
- Policija – 122
- SOS linija za pomoć ženama žrtvama nasilja u Federaciji BiH – 1265
- SOS linija za pomoć ženama žrtvama nasilja u Republici Srpskoj – 1264
Poziv može biti prvi korak ka zaštiti. Nasilje nikada nije privatna stvar. Prijavljivanje može spasiti život.
