Čitala si mi priču za pričom, dok su tvoji prsti plesali po mojim leđima, češkajući ih onako kako sam te uvijek molila.
Sjećam se osjećaja zadovoljstva u tim trenucima; tako sam se sigurno osjećala u tvom naručju.
Imam puno takvih uspomena, mama. Zapravo, kad bih morala odabrati samo jednu stvar iz našeg odnosa koja mi je najviše značila – to bi bilo ovo: nikada nisam sumnjala u tvoju ljubav.
Nikada. Nijednom.
Tvoja ljubav je imala isti, poznati ritam svakog dana mog života.
Konstantna. Mirna. Istinska.
Uvijek si bila na mojoj strani, spremna da me neumorno podržiš i podigneš ako ikada padnem.
Bila si neko na koga sam mogla računati da će me voljeti kroz moje najbolje i najgore faze, kroz moje najveće uspone i najniže padove.
Od trenutka kada sam se rodila, ulila si ljubav u mene. Ti si bila ta koja je ljubila tamo gdje boli dok tjera moje noćne more. Dala si mi sve kroz naše sate kuhanja i uspavanke prije spavanja.
Ti si bila moja mama, a ja tvoja djevojčica, i nikada nisam sumnjala u tvoju ljubav.
Kako sam rasla, tvoja podrška je bila nepokolebljiva. Čak i tokom godina kada si kao samohrana majka radila po čitave dane, ipak si pronašla način da nam omogućiš da istražimo sve što naša srca požele.
Bila si tu, na svakom koncertu, fudbalskoj utakmici, ceremoniji dodjele nagrada i roditeljskom sastanku. Gledajući unazad, stvarno ne znam kako si uspjela sa svim sama žonglirati, ali si uspjela.
Tvoja predanost da budeš uvijek tu za nas je dovela do toga da se nikada, nikada, nisam zapitala o tvojoj ljubavi.
Čak kada smo prolazile kroz težak period, kada si me poslala u sobu zbog mog neprimjerenog ponašanja ili kada si se naljutila na mene nakon što si me uhvatila da kradem novčiće iz tvoje kasice… ili kasnije, kada sam organizovala žurku dok tebe nije bilo.
Moje se djetinje srce zgusnulo od ljutnje, ali čak i tada – čak i usred naših sukoba – nikada nisam sumnjala u tvoju ljubav.
Sada sam odrasla i imam svoje bebe. Na neki način ih odgajam baš kao što si ti odgojila mene. Na druge načine, ja sam krenula svojim putem u potpuno novom smjeru. Mi smo dvije različite osobe, ti i ja, i iako je istina da se uvijek ne slažemo, nikada se nisam morala pitati da li me voliš.
Mama, bila si tu za mene usred bijela dana i u najmračnijim noćnim satima. Zajedno smo se smijale, a ti si me mazila po kosi dok sam plakala. Dijelile smo tajne i vodile teške razgovore.
Kroz sve to uvijek si davala sve od sebe, a ja se nikada nisam pitala da li me voliš. To je zbog tebe – zbog tvoje discipline. Tvoje dosljednosti. Tvoje brige. Tvoje odlučnosti. Tvoje podrške. Tvog morala. Tvoje ljubavi… da sam žena kakva sam danas. Da sam danas mama kakva sam.
Ako postoji nešto po čemu bih željela da me moja djeca pamte, to bi bilo da nikada – uprkos mojim nesavršenostima, mojim pokojim izlivima ljutnje i mojim pogrešnim koracima – nikada ne sumnjaju u moju ljubav.
Jer, mama? Sigurno nikada nisam sumnjala u tvoju.
