Sjedimo tako u jednoj vještački nametnutoj situaciji gdje likovi koji u stvarnom životu ne bi vodili razgovor, sada diskutuju o gorepomenutim temama.
Biramo pozivnicu za rođendan. 7. Koju da odabere.
Kažemo nas dvije, mlade se našle, pa pitaj njega koju želi, lijepe su obje.
Ma, šta imaš pitati njega, dijete od 7 godina, kao da on zna, gospođa pored.
Nekako mi bilo logično, pa pitaj njega. Njegov je rođendan, on voli Spidermana, može da odabere kojeg više voli.
Valjda može?
Može li dijete od 7 godina odabrati pozivnicu za rođendan? Zbog čega ovo predstavlja previše komplikovanu radnju da je dijete ne može obaviti? Njegov je rođendan, nije li cilj da bude po njegovoj volji? Stvar preferencije, zar to nije nešto što dijete može imati?
Preferencija je nešto što postoji od rođenja, recimo imamo urođenu preferenciju ka slatkoj umjesto gorkoj hrani. Neko evolutivno objašnjenje. Ipak, ova preferencija na duže staze nije dobra za nas, tako da je sasvim ispravno kada roditelji kontrolišu ishranu. Ali gdje se kontrola roditelja zaustavlja? Gdje joj nije mjesto?
Šta je sa estetskom preferencijom? Vjerujemo sopstvenoj, da li imamo razloga da ne vjerujemo dječijoj?
Podaci pokazuju da veoma mala djeca mogu imati estetsku preferenciju, čak i uživati u umjetnosti. Možda ni ta preferencija ni to uživanje ne sliči našem, ali ipak postoji.
A ovdje se radilo o estetskoj preferenciji, a ko želi ružnu pozivnicu za rođendan.
Mislila sam da mi kao odrasli budemo ti koji kažemo da je pojam ružnoće subjektivan i da ne možemo uticati na tuđi. Što nas ipak ne spriječava da utičemo na sopstveno dijete. Pa ipak, želimo da razvijemo njegovu estetsku preferenciju kako treba, a naša je kako treba.
Imamo nekoliko izbora nakon odabira pozivnice. Ili se zaustavimo u određenom trenutku i prihvatimo da dijete preferira ono što preferira i prestanemo da mu namećemo svoj izbor čak i kada je njegov drugačiji, ili dijete stvarno ima sličnu preferenciju kao mi ili se prilagodi da je ima, ili se dijete suštinski razlikuje od nas pa provedemo život objašnjavajući kako treba biti drugačiji da bi bio nama sličniji.
U prvom slučaju, kada je vrijeme da prihvatimo i prestanemo sa kontrolisanjem? U jednom trenutku ćemo ga morati pustiti da sam bira i njegov izbor nam se možda ne svidi, i to jeste zastrašujuće. Pa, nismo mi došli dokle smo došli da ne vjerujemo svom izboru i da ne mislimo da je on najbolji.
U drugom slučaju, imali smo sreće, ne znamo kako, ali odgojili smo klona. Možda male razlike, ali nismo se trudili stvarno. Sreća. Nikada se nećemo morati suočavati sa asimilacijom različitosti.
U trećem slučaju ćemo protraćiti lijepe trenutke svađajući se oko nebitnih stvari. Više izbora nemamo.
Mislim da pozivnica za rođendan treba da bude baš onakva kakvu on želi. Da napravi izbor, da ga mi poštujemo i da se suoči sa posljedicama.
Da, sedmogodišnjak će preživjeti ako bude imao ružnu pozivnicu.
Vi nećete.
