Vječnost je u tebi,
gotovo razarajuće i iscrpljujuće inspirativna
Da ponekad poželim,
Da su naša tijela, jedno, da rastemo kao visibaba u proljeće,
Da ti budem ono što je sunce kiši, ono što je zvijezda svemiru.
Ne znam kako si poslije svega zaboravio,
da su nam zvijezde bile tako blizu
sa tvog balkona i da smo za korak bili bliže raju
dok smo gorili u zajedničkom paklu
Mirisao si na ljubav, i oživljavao sve trulo u meni,
dok si odlazio,
osjećala sam mir, a nedostaju mi tvoja ludila.
Nedostaje mi mekoća tvojih prstiju,
i sva nježnost ovog svijeta
koja ti se sakrila u osmijehu, u duši,
u srcu
Zašto si me ostavio na kiši?
Znaš da ja tebe ne bih
Znaš da bih došla
U zoru
U ponoć
U doba i nedoba
Znaš li da si u meni ostavio oluju, kišu, snijeg
I još gomilu prirodnih nepogoda?
Zavoljela sam ti dušu,
Iako je tvoja umorna, dotrajala i prilično
tjeskobna za suživot,
Boli me vrijeme poslije tvog
gromoglasnog smijeha,
ponekad na promjenu vremena
a ponekad,
iznenada neprijateljski mi se potkrade
uspomena iz doba, kad sam ti bila bliža
nego iko tvoj
Kad sam ti osjećala puls, i znala da sam tvoja
Kad nam se pogledi sudare i čitamo misli
Ti meni, ja tebi
Kako je i kada nestalo sve?
Potonuo si u meni,
kao knjiga iscjepanih stranica na dno,
neistraženo i tamno.
Nisi mi rekao odlazim,
Valjda nisi imao snage da me povrijediš,
a nasmijala sam te toliko puta,
Znao si sve,
pisala sam ti pjesme, radovala ti se
Plakala sam zbog tebe
Bili smo stranci u noći,
Bili smo ništa,
Bili smo sve.
I da li si stvarno mislio, da ću poslije svega
doći, plakati, ljubiti tvoju sjenu
koja nestaje kao magla u najtamnijoj noći,
Reci mi,
Da li si se nadao da ću doći?
Jesam li ti svraćala u snove?
Vjeruj mi,
Ponekad si mi bio potreban samo ti,
Da oživim,
Da dišem,
Da se smijem,
Znao si to,
I nisi se osvrnuo,
Neću ni ja,
Neću, jer si me naučio
Da ljubav ponekad nije dovoljna.
Promijenila sam parfem koji si volio,
ali dušu ne znam
I hvala ti na tome
Zauvijek ćeš mi nedostajati
Tu negdje
U vrtlogu duše…
Autor:Banjac Milica
