Moraš, moraš, moraš, trebaš, trebaš, trebaš…
Budim se uz uzdah straha.
Sanjala sam kako vičem na svoje roditelje, kako galamim: zašto trebam? Zašto moram? Ne moram ništa i ne trebam ništa. Idite, idite od mene.
-Al tu smo da ti pomognemo.
–Ostavi, prestani, prestani da mi pomažeš. Ne mora sve biti urađeno, ne mora sve biti dobro. Zašto mora, zašto mora, derem se toliko da me majka u snu gleda unezvjereno. Žao mi je što je uznemiravam a želim uživati u svakom trenu s njom. Želim joj pokazati ljubav i zahvalnost, jer šta bih bila da nije nje.
Ona se okreće mom ocu, govori mu: ja ne znam šta da radim, ona nas istjeruje.
On čita knjigu, ne čuje svađu, ili je ignoriše i misli, ma sve je to u redu. U jednom trenutku, kao da se probudio iz zanosa čitanja, podiže smrknuti pogled ka meni i izgovara ono njegovo veliko: Štaaaaa? Osjetim kako se pali nerviranje i nevjerica u njemu dok izgovara to svoje veliko_ štaaa.
Kako volim to ŠTAAAA? Poželim da i na svoju djecu na isti način dugo utičem samo sa jednom riječju? Koliko sam se samo puta pokolebala u razmišljanjima, korigovala prema njegovim ubjeđenjima, samo zbog te jedne, značajno izgovorene riječi. Gledam ga i mislim. Čovjekova nadogradnja počinje tamo gdje izrasta iz porodičnog okrilja. Kada prevazi odgojne principe koje su mu od malena uvriježeni.
Mijenjati ubjeđenja, samoizgrađivati se … počinjem u tom snu, u toj noćnoj mori, da se derem i na oca. Galamim ali nema tona. Pokušavam da pustim glas ali ne ide, ne izlazi…mučim se sanjam jako kako mu se suprotstavljam ali nista se ne dešava.
On skida naočari, gleda me prijekornim pogledom. Napinjem glasnice, već se sve žile na vratu ocrtavaju. Otvaram usta ali ton ne izlazi. Pokušavam i u posljednjem pokušaju kada sam mislila da sam uspjela, izgovaram glasno: ALI …
Samo već je san bio završen, već je riječ izgovorena na javi i šta vrijedi. Ostala je samo gadna vrtoglavica koja govori da sam dugo spavala i gadno sanjala.
I riječi moram, moram, moram, što moram, ne moram i neću.
Neću da slušam bez pogovora i slijedim pravila. Što moram da se povinujem nepisanim zakonima? Hoću da budem živica koja strši, neću da je potkrešem. Neću da idem niz dlaku, neću, neću i neću. Što moram da se ponašam kako dolikuje jednoj ženi, jednoj majci, jednoj udanoj gospođi, jednoj razvedenoj samohranoj majci.
Da, imam djecu, porodicu, prijatelje, da, obilazim rodbinu i volim ih sve bez pogovora. Ma ja cu sve to raditi, al nemojte me tjerati nemoj te aplaudirati kad to ostvarim. Nisam više vrijedna zato što sam majka, niti zato što sam vijerna supruga, niti odgovoran samohrani roditelj.
Ne treba mi aplauz, ne radim ništa zbog vas, radim to lično zbog sebe jer sebe volim najviše. Cijenim sebe kad sam dobra, kad nikom ne smetam, kad pomažem i disciplinujem i sebe i djecu. Al ne moram, shvatite ne moram.
Odrašće djeca svakako. Ne moram, al je ljepše, lakše i sigurnije ići pravim putem, putem morala, hrišćanskim stazama, onim utemeljenim dobro utabanim, prežvakanim, sa toliko stopala pregaženim da se izlizao. I jeste monotono i jeste možeš na takvoj putanji biti nesretan, al sprječavaš ratove gadnih emocija, svađa i loših manira.
Ne misliš samo na sebe nego na sistem, kompletan sistem čovječanstva kome smetaju anomalije, drugačiji stavovi i ljudi koji odbijaju da idu istim stazama. Neće, jednostavno neće jer im nije po volji. I time smetaju onima koji se trude da budu pravični, a nisu, teško im je jer znaju unutar sebe koliko se sami sa sobom bore. A ti kako ti možeš biti toliko sebičan da svoju sreću stavljaš ispred čovječanstva.
Što te boli briga hoće li svijet stati ili neće, ako ne uradiš kako se treba i mora.
Baš juče mi se desila konkretna situacija koja me je natjerala da mislim o riječima trebaš i moraš. Ogrebala sam nečije auto na parkingu, a jehovni hrišćanski svjedoci su bili svjedoci mog prestupa. Naravno, došao je čikica koji svakodnevno drži sveščicu_ Probudite se da mi to kaže.
Pogledam njega, pa pogledam svoju ćerkicu, moram uraditi pošteno. Napisati broj i javiti se za štetu, al gledam nigdje packe, ne vidi se ništa. Samo sam malo prislonila auto, štete nema. Pišem papirić, stavljam u torbu i mislim: komšija izvini, ona nevidljiva ogrebotina je od mene nisam ti se javila, moram i svoje auto voziti na servis.
Nemam novca za tvoje, moje mi je važnije. I koliko puta tako odlučim u svoju korist, a ne tuđu i ljutim se kada neko drugi bude sebičan, kada neko drugi postavi kockice tako da on bude centar svijeta. Jeste, sebično je vrijeme nastalo, boli nas briga za sve.
Sve nam se može i radimo sta želimo, a ko ne može i ko ne želi, ma ko mu je kriv, sam je sebi kriv, što bih mislio o njemu, je l on misli o meni. I sve tako dan za danom odvajamo se od utemeljenog puta sve pod izgovorom da se izgrađujemo, da jačamo, da se učimo životu, odrastamo, sazrijevamo. Pokriveni ubjeđenjem kako ne moramo da se žrtvujemo, čemu, kome zašto.
Zbog viših ciljeva, zbog sveopšte koristi?
Već ispadamo smiješni ako i mislimo na sveopštu korist. Čemu to kada će sve ionako proći, kada ništa više nema pravu vrijednost. Zašto biti požrtvovan, nesebičan, altruista, humanista, filantrop ili vedrog duha kada će sve to narod pozlatiti rečenicom: ma nije iskren, ko zna šta se krije iza tog lažnog osmjeha, kakvu korist ima od tog i kakve su to zaista peripetije i odnosi.
Ma daj, ko je danas pošten, svi kriju svoje greške, svi to rade ali tajno i što baš ja da budem taj, da se žrtvujem za sistem za čovečanstvo kad ljudstvo više i ne postoji.
Čak je i sam nastanak čovjekovog bića, taj čin razmnožavanja dobio novi oblik. Eto i ono je postalo samo hedonizam bez emocija i želje da se formira dom, a kamoli porodica.
