Vjerujemo da je svaka od vas barem jednom u životu stala ispred ogledala i tražila sebi mane. Jedna dojka veća od druge, iskrivljen nos, loši zubi, ispucali i oštećeni vrhovi kose, kriva koljena i slično. Da, u redu je s vremena na vrijeme imati takve rituale, ali nakon toga se posvetite same sebi kroz dugu, toplu kupku, tetošite sva čula i nastavite dalje. Niko na svijetu nije savršeno proporcionalan, jer svi smo ljudska bića od krvi i mesa – sasvim je normalno da ne izgledate kao da vas je neko iscrtao linijarom i šestarom.
Ali, šta kada svjesnost o postojanju mana preraste u jedino viđenje sebe i svog tijela?
Tjelesni dismorfni poremećaj podrazumijeva umišljenu manu fizičkog izgleda ili pretjeranu iskrivljenost u doživljaju minimalnog i beznačajnog fizičkog defekta. Ako ovakav doživljaj vlastitog tijela osobi uzrokuje teškoće i ako je povezan sa oštećenjem u socijalnom, radnom i drugim oblicima funkcionisanja, ima karakteristike duševnog poremećaja. Dismorfija kao poremećaj se prvi put spominje 1886.godine pod nazivom dismorfofobija, a pod tim nazivom je prvi put i registrovan u američkom priručniku za duševne poremećaje. Čak je i Sigmund Frojd opisivao jednog svog pacijenta kojeg je nazvao “čovjek-vuk”, a koji je imao klasične simptome dismorfnog poremećaja – bio je uvjeren da je njegov nos toliko ružan da je izbjegavao bilo kakav posao i društveni život.
Osobe koje pate od ovog oblika poremećaja imaju nizak nivo samopoštovanja i svoje kvalitete i ličnost vrednuju samo kroz fizički izgled. Takve osobe imaju potrebu za perfekcionizmom i potpunom proporcionalnošću. Sva pažnja je usmjerena samo na izgled što dovodi do pretjerene opsesije i stvaranja lažne slike čak i kada za to ne postoji potreba. Tjelesni dismorfni poremećaj je u 84% slučajeva ustanovljen kod osoba koje su opsjednute estetsko-rekonstruktivnim zahvatima, a koji, ma koliko dobro bili odrađeni, nikada neće zadovoljiti prvobitne potrebe. Neka istraživanja su pokazala da su pacijenti sa dijagnozom tjelesnog dismorfnog poremećaja podložni depresijama, anksioznosti i samoubilačkim mislima.
Kako prepoznati tjelesni dismorfni poremećaj?
Po američkom dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje, kao simptomi se navode pretjerana opsjednutost manom u fizičkom izgledu ili je mana potpuno umišljena te je vidi samo ta osoba, prekomjerno sređivanje i pokušaj “maskiranja”, često gledanje u ogledalo ili bilo koji drugi predmet koji može da reflektuje odraz, izbjegavanje kontakta sa drugim ljudima te izbjegavanje mjesta na kojim ima puno ljudi. Po međunarodnoj klasifikaciji bolesti, MKB-10, nema posebne kategorije za tjelesni dismorfni poremećaj već postoji sklop kriterijuma koji se odnosi na hipohondriju i tjelesni dismorfni poremećaj nazvan poremećajem sheme vlastitog tijela, pod šifrom F 45.2.
Osobe su najčešće pretjerano opsjednute umišljenim ili malim manama na licu ili na glavi, poput akni, bubuljica, bora, ožiljaka, blijedoće ili crvenila kože, disproporcija ili nejednakosti lica, rijetke kose, pojačane dlakavosti po licu. Često ih muči oblik, veličina ili neki drugi aspekt nosa, očiju, obrva, ušiju, usana, zuba, čeljusti, brade ili bilo kog drugog dijela tijela.
Ovakve osobe često opisuju svoju opsjednutost bolnom i razarajućom, ali nemaju dovoljno snage da se tome suprotstave. Poremećaj najčešće nastaje postupno, a dijagnozu može uspostaviti samo i isključivo psiholog kao stručno lice koji će na osnovu znanja i iskustva procijeniti i o kom stepenu je riječ. Liječenje bilo kakvim hirurškim zahvatom i pokušaj da se nešto “popravi” je uglavnom bez rezultata. Često se primjenjuju i terapije antidepresivima u slučajevima kada osoba odbija komunikaciju sa drugim ljudima, zatvara se u sebe, ne napušta kuću i ima samoubilačke misli. Ukoliko se ustanovi ova vrsta poremećaja, strpljenje je ključno, a često i jedino rješenje. Takvim osobama je potrebno vratiti samopouzdanje i na različite načine objasniti i dokazati da tjelesni izgled nije najvažniji dio ljudske ličnosti. Razgovorom i pozitivnim mislima te primjerima uspješnih, a ne tako “univerzalno lijepih” osoba, ali uz puno strpljenja i ljubavi je moguće popraviti situaciju.
Sljedeći put kada se nađete u društvu osobe koja (pre)često traži svoj odraz u ogledalu, priča i fokusira se na neku svoju manu, dobro otvorite oči i sjetite se ovog teksta, jer što prije istina bude prihvaćena, to će i pristup te samo liječenje biti jednostavnije i efikasnije.
