Naime, psiholog i profesor Thomas Gilovich proveo je nekoliko studija na ovu temu te otkrio kako dječja sreća prvenstveno proizlazi iz njihovih životnih iskustava, a ne iz materijalističkih izvora.
”Za vrijeme jednog istraživanja na poslu zamolio sam djecu da mi kažu koji su im najsretniji trenuci kojih se sjećaju, što najviše pamte. Njihovi odgovori nisu me nimalo iznenadili. Naime, među njihovim odgovorima bili su porodični izleti u lunapark, odlazak na bazene, društvene igre s porodicom, prvi odlazak na more…
Nisu spomenuli ni jednu jedinu igračku, baš kao što sam i očekivao, jer sam ovim pitanjem želio dokazati svom osmogodišnjem sinu da su nam najveća radost iskustva, a ne stvari”, objašnjava Gilovich.
Gilovich već dugi niz godina proučava pitanje novca i sreće, kako kod djece tako i kod odraslih. ”Jedan od neprijatelja sreće je prilagođavanje. Kupujemo stvari da bi nas usrećile i uspjeli smo. Ali samo nakratko. Nove stvari su nam u početku uzbudljive, ali onda im se prilagođavamo. Više ih ni ne primjećujemo, postanu nam nezanimljive”, objašnjava.
”To apsolutno mogu vidjeti na primjeru svoje djece. Čak i nakon što sedmicama žele i traže od mene novu igračku i konačno je dobiju, brzo im dosadi te traže sljedeću igračku. To je beskrajni ciklus dosade koji je vjerojatno svaki roditelj prije ili kasnije primijetio kod svoje djece. Ono što zajedno doživljavamo povezuje nas, a ta iskustva grade naše porodične veze i postaju dragocjena sjećanja daleko više od bilo koje igračke”, dodaje.
Istraživanja pokazuju da se djeca koja imaju manje igračaka zapravo igraju više nego djeca koja ih imaju puno, što mnogima možda na prvu zvuči nevjerojatno. Razlog je taj što ograničavanje količine igračaka omogućava dubinu djetetove igre, ali i potiče njegovu kreativnost jer pronalazi nove načine da se igra s onim što ima već duže vrijeme”, zaključuje Gilovich.
Preuzeto sa: index.hr
