Kao jednoj nemajci, ženi koja se nikada nije ostvarila u ulozi kojoj mi je Bog dao, a društvo pokušalo nametnuti kao obaveznu, vrlo često mi je prigovarano kada se bavim temama koje se dotiču djece. Jer, šta ja znam. Da znam imala bi svoje. Otkud meni pravo da kažem, kad nemam, ne znam, ne smijem ili ne umijem.
Budući da mene nikada nije zanimalo šta mi društvo, a Boga mi ni pojedinci, laju iza leđa reći ću, jer je važno da govorimo i ukazujemo na stvari koje nisu normalne.
Zašto? Činjenica da su „pametniji previše popustili“ je dovela do toga da je u društvu postalo nepodnošljivo da živiš.
Iako nemam djecu, imam oči da vidim, mozak da mislim, a i sama sam nekada bila dijete.
Ja sam bila dijete u godinama kada je izuzetno teško bilo biti dijete, i ne želim da se te godine ponove ikad i ikome. Uprkos tome kada se osvrnem na svoje djetinjstvo ne mogu, a da ne pomislim koliko je ono bilo srećnije od ovoga što danas namećemo djeci. Bili smo slobodni.
Da učimo, rastemo, razvijamo se. Bio je rat, ali smo išli sami u školu.
Nije nas niko vodio za ruku i nije bilo obavezno da nas niko poslije škole sačeka. Bezumnika je sasvim sigurno bilo i više nego danas jer je i vrijeme bilo takvo. Nismo jednom otišli u školu, a da se nije oglasila sirena za vazdušnu opasnost koja je govorila da ideš kući.
Mama i tata su u tom momentu bili na poslovima kilometrima od tebe, uzmeš torbu i ideš kući. Kao i sva druga djeca.
Nisi imao torbu na točkiće koju vučeš za sobom kao stjuardesa koja je krenula ne let.
Vidjela sam da je to ovih dana nenormalno popularno. Vjerovatno po savjetu nekog „nju ejdž ultra mega giga psihologa ili pedijatra“ jer su dječije knjige nenormalno teške.
Roditelji upali u zamku, pa i oni sami kažu previše je knjiga nije kod nas bilo tako. Teško im je. Kod nas nosio i blok broj pet, i patike i majice i punu torbetinu knjiga i nikad te roditelj nije pitao je li ti teško. Barem mene moji nisu. Torbe su nerijetko same od sebe težile 5 kg, a mi smo ih popularno zvali „frižider“.
Mislim da je u tim godinama dijete „dovuklo torbu na točkiće“ da bi ga druga djeca ubila od zajebancije. Nisi htio da budeš slabić. Sakrivao si i kada si bolestan jer si htio da budeš hrabar da ne budeš peka i mamina maza. Danas se to zove „self care i self love“ i nametnuli smo to i djeci.
Učiteljice zahtjevaju da djeca imaju svoje flašice za vodu jer je hidratacija pola zdravlja. Ne mogu bilo kakve flašice. Tačno je ona propisala. Pa sam tako vidjela da djevojčica vuče torbu na točkiće, koje su u moje vrijeme babe od 80 godina vukle kada idu na pijacu, i iz nje viri flašica vode.
Nisam mogla, a da se ne sjetim koliko sam puta popila vodu iz dlana iznad nekog kamenog korita u školi. I to ako je vode bilo. Sapuna sasvim sigurno nije. I jesam li ikad imala bakterijsku infekciju? Jesam li umrla od te vode? Jesam li umrla što nisam imala ubrusić da obrišem ruke? Brisao si ih od hlače i žurio da se na malom ili velikom odmoru još malo poigraš.
Da se odmah razumijemo, ne mislim da je bilo normalno što djeca u školi nemaju sapun, ubrus, a vrlo često ni tekuću vodu. Ali pobogu bili smo djeca. Nije naše bilo o tome da mislimo. Bilo nam je nebitno.
Bilo nam je nebitno šta jedemo za užinu. Koliko ko ima novca. Vrlo često užinu nisi ni imao. Istrčao bi ispred škole u prodavnicu i kupio sok ili smoki. Ili krofnu na improvizovanom štandu neke gospođe koja je tako zarađivala komad hljeba. Ili bi ti Nataša dala kiflicu koju je napravila njena mama.
Čula sam da se u nekoj školi u Srbiji djeca dijele na one čiji roditelji imaju novca da plate kompletan obrok djeci u školi i da oni jednu gala, dok imaš drugi red za djecu čiji roditelji imaju manje novca i da oni jedu kifle.
JESMO LI JEBENO NORMALNI? Jesu li to vrijednosti koje želimo da namećemo djeci? Da li je normalno da od malena prljamo njihove duše i učimo ih da novac sve kupuje pa tako i mjesto „u višoj kasti koja bolje ručka“.
Koleginica mi je rekla da se njena djevojčica buni jer ih u produženom boravku odvajaju od druge djece za vrijeme obroka jer je ona među onima koji plaćaju za obrok. Njima se u hodniku postavi sto i kuvarica ih služi dok djeca čiji roditelji ne plaćaju obrok ostaju u učionici.
Ona je mala, ali ima svijest da vidi da to nije u redu i želi da jede sa svojim drugarima. Neka druga djeca će već tada naučiti da žele da bude izdvojeni i privilegovani u odnosu na one koji imaju manje. Da im se služi.
I pitamo se kako nam je sistem vrijednosti otišao u kurac.
Eto tako.
I neću vam se izvinjavati zbog vulgarnosti jer sam ljuta.
Ljuta sam jer odgajate djecu koje se plašim. Djecu koja ne umiju da kažu dobar dan. Djecu koja ne nose kese starijima iz prodavnice. Djecu koja ti neće pridržati vrata od lifta nego će još bjesomučno pritiskati dugme da se ta ista vrata zatvore prije nego što stigneš. Djecu koja ne žele da uzmu slatkiš nego ti u oči kažu, ja to ne volim.
Nepristojnu, nevaspitanu i bahatu djecu. Djecu koja nemaju empatiju. Djecu koja ne traže heroje u romanima Branka Ćopića već na instagramu, youtube-u i tik toku, jer se tamo najlakše zarađuje novac. Obično tako što od sebe praviš budalu.
I ne moram da imam svoju da bih znala da to što radite nije dobro. Nije normalno. Ni pristojno. Ni kulturno.
Oni roditelji koji žele da svoje vaspitavaju ispravno i u duhu normalnih vrijednosti su budale. Njihova djeca su vjerovatno budale. Mekani, nježni i prišiva im se da će ih ovo društvo pojesti. Jer pravimo društvo u kojem treba da grabiš, kidaš. U kojem smo jedni drugima vukovi. Odvratno. Još je odvratnije što to radimo djeci.
I sada slobodno iznesite salve uvreda. Vjerujem da sam ih sve već odavno čula. Ali, ako se jedan roditelj zamisli, ako jedan roditelj kaže nije u redu ovo što radimo i hajde da promijenimo, neće biti uzalud.
Razmislite o tome…
