Često su me ljudi znali pitati je li naša majka, profesorica hrvatskog jezika i komparativne književnosti, dala svojim kćerima imena prema ženama koje su obilježile svjetsku književnost pa su tako mislili da je Ema gospođa Bovary, a ja sama reinkarnacija Ane Karenjine.
Činjenica je da si ti doista Pasternakova Lara Feodorovna Guišar (kasnije Antipova) poznazija kao Lara doktora Živaga.
Rodila si se u vrijeme kad su sve majke i bake plakale i uzdisale nad hororima Prvog svjetskog rata, revolucijom i građanskim ratom u Rusiji, Larinom pjesmom i neostvarenom Larinom i
Živagovom ljubavi oplakujući tako sve svoje i tuđe, znane i neznane, neostvarene i zabranjene ljubavi ovoga svijeta. Od tud ti ime, Laro! Od tud ti tvoja pjesma!
Ime Lara kao simbol jedne velike ljubavi koja stoji u kontrastu s ratnim vihorom koji cijeli svijet čini besmislenim mjestom! Ime Lara kao predosjećaj jednog novog rata koji će u naše živote tek doći.
Lara koja nam svima treba kako je Živagu trebala njegova Lara čiju je sliku nosio u svom epskom lutanju kroz mećavu Sibirom kao jedinu vrijednost koja mu još ne može biti oduzeta.
Rođena si, Laro, 23. ožujka… na sam početak proljeća kojeg Lara i Juri toliko uporno čekaju smrznuti u Sibiru kao početak jednog novog, ljepšeg svijeta, jedne nove ljubavi, nove mogućnosti. Samo bi u svijetu proljeća, svijetu u kojem ništa nije vrijedno jednog ljudskog života, Juri i Lara- liječnik i medicinska sestra, mogli ostvariti sebe i svoju ljubav.
Ti si odmalena ta Lara- skolna idealizmu, beskompromisna, Lara koja se daje, Lara koja ne kalkulira, Lara koja tješi i drži umiruće za ruku, Lara koja hrani, Lara koja je rođena s neobičnom ljudskom manom- Lara uopće ne zna lagati.
Slika 1. Mala Lara koja jede žele jagodu sa svoje rođendanske torte.
Slika 2. Lara kao dijete plače jer u podneblju i vremenu u kojem je rođena nitko nije uspijevao zapamtiti njezino ime pa ni sama učiteljica. Bila si dugo vremena prva Lara u Sinju.
Slika 3. Lara ne može spavati jer je mačka bolesna. Laru ništa ne može slomiti kao patnja životinje. Lara odlučuje da će postati veterinarka.
Slika 4. Lara i ja ležimo na travi i gledamo nebo. Natječemo se koja može duže izdržati zutiti u sunce. Odjednom dolazi neprimjereno taman oblak i prekrije sunce. Lari je hladno, boji se i privija se uz mene. Obećajem joj da nas taj tamni oblak nikada neće sustići.
Slika 5. Lara, mama i ja u paničnom trku prema skloništu. Počelo je. Zavija uzbuna za zračnu opasnost. Tamni oblak iz djetinjstva krenuo je za nama. U skolništu se pripijam uz Laru. Svi plaču, tresu se i prikrivaju uši rukama. Samo Lara i njezin najbolji prijatelj iz djetinjstva Josip (Jozo) pričaju viceve i njima nadglašavaju granatiranje Sinja.
Slika 6. Lara stoji nepomična i blijeda. Zatišje je. Tišina gotovo stravičnija od grmljavine topova. Molim Laru da uđe u zaklon. Lara već dugo ne jede i šuti i pokazuje mi prstom prema oblaku koji nas je počeo sustizati. U daljini se ponovno čuje zvuk vebera. Uzimam neki prastati ručnik i ogrnem Laru i vučem ju u sklonište.
Slika 7. Lara i ja skupljamo različite čahure. Ljubomorne smo što susjed Žarko ima veliku topovsku čahuru. U čahure ćemo posaditi cvijeće da ne kupujemo vaze. Već tada znamo da sve možemo dirati osim zvončića i paučine. Godinama poslije, kad Lara već bude studentica na Medicinskom fakultetu, odbijat će mi reći što je zapravo bila ta paučina. Lara me štiti, kaže da mi je bolje da sve ne znam.
Slika 8. krajnje je groteskna. Lara i ja u izbjeglištvu u Bratušu tražimo školjke na plaži s drugom djecom. Nasuprot nas je razarač Split. Uperio je svoju odvratnu, olovnu cijev baš prema nama. Nitko ne reagira. Razarač samo počiva. Umorio se jer je cijelu noć gađao Split. Mi mu trenutno nismo interesantni.
Slika 9. Lara u predivnoj zelenoj haljini na maturalnoj večeri ruku pod ruku sa svojim budućim mužem Vedranom. Nakon dugo vremena Lara se iskreno smije.
Slika 10. Lara daje izvaditi geler iz svoje ruke na Medicinskom fakultetu da joj rana zacijeli dok se bude udavala. 🙂
Slika 11. Lara na dan svoga vjenčanja. Držanje jedne plemkinje, jedne dame koja uvijek zna što i kada reći.
Slika 12. Lara, naša djeca i ja ponovno tražimo školjke na istoj plaži u Bratušu. Ne moramo nikada ništa reći. Lara i ja komuniciramo pogledom i šutnjom. Nema razarača. Nema oblačka na nebu. Ovaj smo se put izvukle.
Slika 13. Ljudi me često zaustavljaju na cesti. Žele upoznati sestru doktorice Lare. Svi žele Lari i Laru. Ma dobri su i drugi, znate, ali Lara ima taj pristup, Lara sluša, Lara tješi, Lara je nešto posebno i drugačije! Lara ljudina!!! Lara čovjek!Lara koja danima nije mogla doći sebi kad bi vidjela neku životinju kako se muči!
Znam ja tko je Lara!!! Onaj tko o drugom ništa ne zna, uglavnom samo laje, grize, glođe; onaj tko te doista pozna i zna kroz što si sve prošao, iz poštovanja pokraj tebe uvijek šuti!
Sretan ti rođendan, jedna posebna Laro! Evo opet tvoga proljeća! Proljeća kojeg Juri i Lara više ne mogu dočekati! Dan je sunčan! Neka nas onaj teški, tamni oblak iz našeg djetinjstva nikada ne sustigne!
Voli te tvoja sestra Ana! Samo Ana! Ne Karenjina! Priča o ovoj Ani sasvim je drugačija! :*
