Nedovoljno uređeni zakonski okviri, stigmatizacija u društvu, emotivni i organizacijski izazovi samo su neki od problema sa kojima se svakodnevno susreću samohrani roditelji. Problemi finansijske prirode kao i naplata alimentacije nalaze se na vrhu te liste, a uvođenjem alimentacionih fondova situacija bi se mogla poboljšati.
Posebne institucije na nivou države, nazvane Alimentacioni fondovi, služe da u slučaju neplaćanja alimentacije preuzmu brigu o djeci za koju je to potrebno, a zatim svoja potraživanja naplate direktno od roditelja koji nije plaćao svoje obaveze.
„Uspostavljanje ovakvih fondova značilo bi i korjenite promjene u stavu države prema izbjegavanju izdržavanja, pooštrenje stava, prevenciju ugrožavanja prava i najboljeg interesa djeteta, ali i pokrenulo proces promjene svijesti u društvu o roditeljstvu, samohranim roditeljima i jednoroditeljskim porodicama“, za Lola magazin govori pravnica iz Banjaluke Ana Kotur.
Iako ideja postoji, ovi fondovi još uvijek nisu zaživjeli ni u Srbiji ni u BiH, i kompenzuju se socijalnim davanjima u slučaju potrebe. Kako nam govori pravnica iz Novog Sada Snježana Tomičić, u svemu tome najviše ispaštaju djeca.
„U 90 odsto slučajeva koje sam vodila iz ove oblasti, izgovor očeva da ne plaćaju alimentaciju je bio taj da će majka taj novac potrošiti na sebe. Naravno, to su samo izgovori bahatih očeva koji ne žele da izdržavaju svoju djecu“, priča nam pravnica Snježana.
Ni u Hrvatskoj ne postoji alimentacijski fond, ali se Zakonom o privremenom izdržavanju definiše plaćanje izdržavanja iz državnog proračuna, ukoliko ga roditelj ne isplaćuje. Tako da je državni proračun trenutno ustvarialimentacijski fond. Iako Kazneni zakon propisuje sankcije za roditelje koji ne plaćaju izdržavanje, 90% njih je uslovno kažnjeno.
“U 2015. godini su zbog neplaćanja alimentacije podnesene 722 prijave, gotovo za četvrtinu manje nego 2014. godine. Upravo je činjenica da je roditelj koji živi s djetetom svjestan da onaj drugi nema od čega plaćati alimentaciju, jedan od glavnih razloga za neprijavljivanje”, govori nam Iva Jovović iz Udruge za unapređenje kvalitete življenja “LET“.
Porodica ne smije biti nefunkcionalna
U pogledu zadovoljavanja psihosocijalnih, razvojno vaspitnih i ekonomskih potreba, potrebe samohranih roditelja i jednoroditeljskih porodica se razlikuju u odnosu na potpune. Preduslov zdravog odrastanja je potpuna porodica, ali ne ukoliko je to nefunkcionalna porodična zajednica uslijed sociopatoloških pojava (alkohol, droga, kocka, nasilje u porodici, preljuba..).
Samohrane porodice su ekonomski nestabilnije, mada postoje i pozitivni primjeri.
„Nerijetko, nedostatak drugog roditelja se nadomjesti uvođenjem baka i deda roditelja koji žive sa djetetom, koji preuzimaju brigu o djetetu i daju svu potrebnu podršku djeci, ali i roditelju kojem je potrebna pomoć oko vaspitanja i organizovanja svakodnevnih aktivnosti djece i porodice (briga o djeci prilikom odlaska u kupovinu, čuvanje djece predškolske dobi, pomoć pri odvođenju u školu, pa čak i finasijska pomoć ukoliko pomoć od strane drugog roditelja izostaje…)“, govori nam Sandra Dobrijević Šipka iz Centra za socijalni rad Banjaluka.
Djeca samohranih roditelja često su od strane vršnjaka etieketirana u društvu, te imaju poteškoće prilikom zadovoljavanja osnovnih potreba za identifikacijom i bliskošću sa drugim roditeljem.
„Najteži problem jeste stigmatizacija društva i institucionalna diskriminacija, zatim vršnjačko nasilje iz kojeg je vidno da su djeca iz jednoroditeljskih porodica često žrtve nasilja od strane djece iz potpunih porodica“, govori za Lola magazin Muamera Činjarević iz Udruženja samohranih roditelja “Jedan manje – One less“ Kantona Sarajevo.
Ostvarivanje prava samohranih roditelja
Iz Centra za socijalni rad Banjaluka govore nam da sve porodice imaju pravo na socijalnu pomoć ako ispunjavaju sve uslove predviđene Zakonom o socijalnoj zaštiti.
“Takođe postoji još jedno materijalno davanje porodici i to materinski dodatak iz Zakona o dječijoj zaštiti. Novčana pomoć kao i materinski dodatak se vezuje za radnu sposobnost, te se to pravo ostvaruje za vrijeme trajanja nesposobnosti za rad“, govori nam Sandra.
Iz hrvatske udruge Let govore nam da je sve više roditelja upoznato sa svojim pravima, a taj pozitivni pomak predstavlja rezultat rada niza udruga koje djeluju na području porodičnopravne zaštite i osvještenosti roditelja da traže ostvarivanje pojedinih prava.
“Već sama činjenica da roditelji zovu i provjeravaju da li imaju neko pravo ukazuje na njihovu osvještenost o tome da nije sramota ostvarivati prava koja u većoj mjeri proizlaze iz Zakona o socijalnoj skrbi već predstavlja njihovo temeljno građansko pravo da uživaju pojedina prava (ukoliko naravno zadovoljavaju uvjete za ostvarivanje)”, govori nam Iva.
Na teritoriji Banjaluke 200 jednoroditeljskih porodica
“Trenutno u bazi podataka na teritoriji grada Banjaluke brojimo 200 registrovanih jednoroditeljskih porodica. Pod registrovanim se smatraju sve jednoroditeljske porodice koje su dostavile kompletnu dokumentaciju i zavedene su kod nas, a nezvanično jednoroditeljskih, tj osoba koje su izašle iz bračne zajednice, takvih porodica ima mnogo više i svakim danom se broj naših zvaničnih članova povećava”, govore nam iz Udruženja “Ponos” iz Banjaluke.
Iz razgovora sa predsjednicom ovog Udruženja, Majom Ulićević, saznajemo da su jednoroditeljske porodice i njihova djeca često izloženi diskriminaciji po svim osnovama, a zbog problema oko naplate alimentacije, i nepoštivanja sudskih odluka oko izdržavanja nalaze se na rubu gladi i siromaštva.
