Mislim da se to desilo prvi put onda kada sam pomislila da se tata neće vratiti jer je to neka moja kazna za neposlušnost.
Moj svijet je bio on. Mama, baka brat, drugari, crtani film, svi su oni bili popunjivači vremena do momenta kada bih vidjela kako ide niz ulicu.
Niko me na svijetu nije, niti će, voljeti kao on.
U njegovom zagrljaju sam se osjećala kao da me obavija plašt sigurnosti. Plašt topline. Kao da dobijam štit koji me čini neuništivom i nepobjedivom. U mom malom dječijem mozgu njegov zagrljaj je značio da će sve proći. Kada bi me gušio bronhitis i kada bi me on uzeo u naručje, on je bio i moj ventolin i moja inhalacija. Moj lijek.
Cijeli naš zajednički život bio je usmjeren ka tome da ga impresioniram. I onaj poslije toga takođe.
Naučila sam tako sve ono što brat nije mogao i želio. Voljela sam fudbal. U rekordnom roku sam naučila da pišem i čitam. Savladavala sam prije brata pjesmice koje ga je učio. Naučila sam da plivam jer je njegovo „bravo“ bilo melem za moju dječiju dušu.
Kada je bilo vrijeme spavanju željela sam da on ide sa mnom. Da li je moguće da sam mogla naslućivati koliko vremena nam je dodijelio život pa sam panično željela da traje što je duže moguće. Jednom prilikom sam mu rekla da ću ga zavezati kada krenemo da spavamo jer sam znala da se iskrada kada ja zaspim.
Onog dana kada je otišao bez povratka uzeo je polovinu mog srca, a ostatak se slomio.
Od tada sam se plašila da volim. Prestala sam da volim sebe. Pitala sam se zašto ja? Zašto meni? Zašto on? Zašto, Bože? Bog nije odgovarao.
Bronhitis me i dalje gušio. Nije više bilo mog štita. Nije bilo zagrljaja. Mama je bila umorna. Baka je bila tužna. Trudile su se. Nisu mogle biti tata.
Doktori su govorili da je gušenje posledica magle, pedijatar je govorio mami, dijete vam je osjetljivo, ovo je možda i na nervnoj bazi. Gušilo bi me kad god bi me život u mom dječijem mikrosvemiru pritisnuo. Plašila sam se. Otišavši bez povratka odnio je i sigurnost i spokoj.
Mislila sam da sam ja kriva. Mislila sam jer je on najviše bio moj. U mom sebičnom svijetu djelovalo je kao da meni i najviše nedostaje.
Dvadeset osam godina poslije mu pišem priče koje on ne može čitati. Dvadeset osam godina lijepim ovo srce koje mi je svojim odlaskom bez povratka slomio. Lijepim ga i razbijam na komadiće svaki put kada mislim o nama. Svaki put kada tražim tu ljubav u drugima.
Kao da bi me bilo ko mogao voljeti onako ko te voli onaj čiji si. A ja sam bila njegova. Rođena jer me on najviše želio.
Oni su me zavoljeli. On je želio da budem njegova kćerka.
Dvadeset osam godina pokušavam da ponovo zavolim sebe.
Da prestanem da ga tražim.
Da naučim da živim bez njega.
Nisam mogla da stojim sa nekim ispred oltara. Znala sam da neću moći, još kao djevojčica. Nisam jer bi me ubila činjenica da njega nema u prvom redu. Onaj koji sada čuva moje srce od svih, pa i od mene same, je imao dovoljno veliko srce da to razumije.
On ni ne shvata koliko je moje srce ranjeno i koliko je tih praznina morao da pokrpi baš on. On ne shvata da sada on moj život drži u rukama. I da samo ako malo jače pritisne sve može da slomi.
Skupila bih ja ponovo komadiće srca, da moram. Kao neki lični Lego koji godinama sklapam svaki put kada ga neko slučajno ili namjerno šutne i raspe na milion komada onda kada spustim svoje lične zidove koje sam kao vid zaštite podigla oko njega.
Život mi je kad god je bilo teško slao i nju. Slučajno ili namjerno. Da bude nježnost i razum u mom ludilu. Tako je bilo i nedavno.
Neki dan sam joj u nekom svom ludilu u kojem je došla mirna i staložena da me pita: „Jesam li dobro“, i pogledala me svojim nebo plavim očima rekla, slikoviti prikaz trenutne situacije je da stojim u požaru, a ti si došla, smiješ se i držiš cvijet, dok sve gori.
Smijale smo se toj mojoj opservaciji. Kao što smo se cijelo djetinjstvo smijale svim onim problemima koji su bili preveliki za naše dječije živote, ali su bili lakši jer smo se držale za ruke, kada smo trebale.
I ona je bezbroj puta zalijepila moje srce. Jer je mogla da razumije moj senzibilitet. Tako osjećajne i glupave, čuvale smo jedna drugu. Najbolje što smo znale. Čuva me i danas.
Vjerujem da je Bog nije slučajno poslao u onoj godini kada je njega oduzeo. Vjerovatno da mi pomogne da preživim. Nikada joj nisam rekla koliko me puta ona spasila od mene same. Nisam jer znam da bi plakala, pa u našem odnosu ja glumim grubijana. Ona se smješka i glumi da mi vjeruje.
Ona mi pomaže da se volim. Ona svojim velikim srcem svoje probleme ostavi po strani da bi liječila moje srce. Ona je jedna od nagrada zbog koje ovaj život ima smisla.
Dvadeset osam godina sam učila da se ponovo volim. Ove godine sam možda malo i uspjela. Ove godine je bilo toliko dana u kojima žurim da se probudim i da se radujem životu.
Koliko god vam vaši lični demoni izgledali veliki, nađite svoje lične anđele koji će vam pomoći da budu manji.
Ne možeš sam.
Treba ti neko da ti kaže volim te. Možeš ti to. Ustani. Hajde. Lijepa si. Treba ti neko da ti kaže, ja te razumijem. Plači kada je potrebno, to nije odlika slabih, već onih koji osjećaju, a to nikada nije slabost.
U tome je zapravo tvoja snaga u svijetu svega lažnog.
