Kada smo oduzeli pravo majkama da smatraju da su njihova djeca najljepša na svijetu? Kada sam držala Willow prvi put, osjetila sam kako mi ova riječ pulsira kroz tijelo. Bila je tako malena i savršena i lijepa.
Mediji su veliki dio naših života, ali zar to nije oduvijek bilo tako? Tinejdžerke postavljaju selfije jer misle da bi trebale da budu,,seksi“, ali zar nisu mlade djevojke objektifikovane vijekovima? Veliki prodor plastične hirurgije je nova pojava, ali zar nisu žene nosile korzete i u viktorijansko doba i padale u nesvijest od gubitka daha?
Zar nismo u 1950-im težile ka uskom struku i čvrstim grudima i ugledale se na Marilyn Monroe i Gretu Garbo? Da, i sada vidimo mnogo ženskih tijela i da, ovo izaziva pritisak kod mladih djevojaka. Standardi ljepote su se promijenili, ali oni su oduvijek bili tu. Ovo me neće spriječiti da govorim svojoj djevojčici da je lijepa.
Na šta god da kliknem, tu je iza ćoška novi post o tome kako ne treba da govorimo kćerkama da su lijepe.
,,Ne komentarišite lice ili tijelo vaše kćerke“, ,,Biti snažna je novo biti lijepa“ i ,,Ignorišite fizički izgled i usredsredite se na uspjehe“.
Jasno vam je u o čemu je riječ. Ja se ne protivim ovoj logici. Ja smatram da moja kćerka treba da se fokusira na svoje strasti i svoje kvalitete. Treba da razvija saosjećajnost i ljubaznost. Da, da, da. Ali da li ću prestati da joj govorim da je lijepa? Ne, ne i ne.
Zašto je ljepota prestala biti dobra stvar? Kada smo odlučili da je loše ukazati na snagu nečijeg prisustva i jedinstvenost ? Kada smo zabranili mamama da misle da su njihova djeca najljepša na cijelom svijetu?
Prvi put kada sam držala Willow, osjetila sam kako mi ova riječ pulsira kroz tijelo. Bila je tako malena i savršena i lijepa.
Moja djevojčica je najljepša osoba koju sam ikad vidjela u životu. Ona ima posebno lice koje je odraz njene posebne duše. Sigurna sam da se mnoge majke slično osjećaju. Zašto nam nije dozvoljeno da to i kažemo?
Svijet nikada neće prestati suditi žene na osnovu izgleda. Srednja škola nikada neće biti jednostavna za one koje se ne uklapaju u standard ljepote. Ljubavni život nikada neće biti jednostavan. Suočimo se s ovim. Svakoj od nas je potrebno da čujemo da smo lijepe.
Ako nas procjenjuju svaki put kada izađemo iz kuće, zar ne bi trebale da se u našoj kući uvijek osjećamo lijepo? Zar moja kćerka ne bi trebala da čuje ohrabrujući glas svoje majke kada je nesigurna u vezi svog izgleda? Kada joj neko slomi srce, zar ne bi trebala znati da će uvijek biti najljepša za svoje roditelje?
Osjećati se lijepom je divan osjećaj. Možda nikada nisam bila najljepša žena u prostoriji, ali sam uvijek znala da za moje roditelje nema ljepše. Posebno se sjećam riječi svoje majke: ,,Nisam ponosna na tebe zbog tvoje ljepote. Ponosna sam na tebe jer si vrijedna i velikodušna. Ponosna sam na tvoje ocjene i na tvoju predanost baletu. Ali si i lijepa, naravno.“
Willowina ljepota nije najvažnija stvar u vezi nje i nije centar mog fokusa, ali to je dio mog viđenja nje i ona zaslužuje da to zna.
Sa 5 mjeseci, moje malo pile ne zna šta je čeka u životu. Ona je nevino nesvjesna selfija, takmičenja ili činjenice da će boja njenih očiju biti povod za ljubomoru. Ona ne zna kakav je osjećaj kad te kinje zbog izgleda ili kad se izgladnjuješ kao što je to nekad radila njena mama.
Svaki dan se molim da je ne slome okrutni standardi ljepote u ovom svijetu.
Ali želim da zna da će za mene uvijek biti prekrasna, bez obzira na to što neće svi uzdisati kad je vide. Naše misli o nama samima potiču iz kuće, a ona uvijek mora da zna da će za mene uvijek biti najljepša djevojčica na svijetu.
Prevela: Iris Janković
