Otac na poslovnom putu dobro je poznati film, ali i stanje u društvu u kojem se “zna” koja je uloga muškarca, a koja žene. Tako se žene pita na razgovoru planiraju li porodicu, propituje se njihova sposobnost balansiranja između majčinstva i karijere, a sve to jer se nekako duboko u patrijarhalnim korijenima vjeruje da muškarci ne trebaju ništa osim zarađivati. Kako bi razbili takav stereotip, pronašli smo pravog muškarca, koji je prije sedam godina otišao na porodiljsko odsustvo. Aleksandar Žolja za Lolu o tome zašto i kako se odlučio na tu odluku i šta mu je ona u životu donijela:
“Sticajem sretnih okolnosti, moje supruge, naše firme i faktora koji su se poklopili, mogli smo razmišljati o tome da ja budem taj koji će uzeti porodiljsko odsustvo. Jako nam je dobro došlo, jer je njoj bilo baš dosadilo a i željela se vratiti na posao, jer je bila potrebna tamo. Ja sam bio nekih pet mjeseci te 2009. godine na porodiljskom. Sreća je što smo radili u istoj organizaciji, koja to promoviše, a to je Helsinški parlament građana pa je ovo bio način da u praksi pokažemo fokus svog poslovanja. Tadašnjoj direktorici bilo je bitno da se moja supruga vrati, jer je bitnija u organizaciji. Problem motiva je najmanji problem, jer prosto smatram da je benefit provoditi vrijeme sa djecom, još ako te neko plaća za to. Ja sam bio otac i poslije toga i prije toga, ne samo u tih pet mjeseci i uvijek kažem da je bolje i ljepše biti sa svojom djecom nego sa nekim ljudima koje ne poznaješ.”
Poslovno okruženje je prema njegovom mišljenju ono koje vas zadesi silom prilika, jer nisi mogao birati kolege, ali ovdje biraš da budeš sa svojim djetetom. Vjeruje kako je za početak dovoljno promijeniti ugao, jer shvatite koje su prednosti boravka sa djecom. Njegova žena se bolje snalazi sa većom djecom, dok je on bolji u manjem uzrastu, koji je kako dodaje sasvim jednostavan, tako da im je bilo lako podijeliti obaveze. “Muškarci se često boje da uzmu dijete u ruke, naročito u prvim danima, misleći da su krhka, a ona su u suštini prilično jaka. Barem je moja Nađa bila takva, a i dan danas je takva”, dodaje Aleksandar. Sve nas to navodi da shvatimo da je on otac koji se i više nego odlično snalazi u svojoj ulozi, koju je ponosno prihvatio.
Ja sam bio otac i poslije toga i prije toga, ne samo u tih pet mjeseci i uvijek kažem da je bolje i ljepše biti sa svojom djecom nego sa nekim ljudima koje ne poznaješ.
Ono što on izdvaja jeste značaj obostranog roditeljskog učestvovanja u odgoju, radi čega misli da samohrani roditelji nemaju to ogledalo, kako je kod drugog i šta da rade. “Ako jedna osoba nije sigurna u sebe onda drži dijete pod staklenim zvonom, zato je jako bitno da budu tu oba roditelja. Međutim, tu se nalazi i problem i zakonske regulative, jer ako očevi hoće da budu plaćeni za to prije svega žena se mora vratiti na posao, a ženi niko ne može da zabrani porodiljsko, dok ocu može. Poslodavac je presudan u tome da dozvoli porodiljsko”.
Njemu je provođenje vremena sa ćerkom bilo ljepše i lakše od posla, jer je imao dosta slobodnog vremena. Mala djeca dosta spavaju, a kada plaču imaju svega par razloga za to, što je njemu omogućilo da shvati kako je lijepo biti na porodiljskom.
O stavu društva i predrasudama govori: “Moji prijatelji su prilično svjesni toga i nekako su to shvatili iz mog stava, da je to dobra stvar. Uprkos tome što neko možda unajmi baku ili tetku pa uzme onako porodiljsko a radi mu neko drugi, ja sam bio full time tata. Niko me nije zvao papučarom, čak sam imao i period da sam totalno sam bio kada se ženi iskomplikovala rana od carskog reza. Tada je taj prvi put bio testni period, bilo je tu malih kontrola od njenih drugarica, da vide kako se snalazim. Međutim i dan danas postoje neke stvari koje ja samo radim, a koje supruga”.
Greška našeg društva je takva da se dosta pogrešnog pripisuje nekim običajima, što je prema njegovom mišljenju apsurdno. Misli da smo kao društvo skloni tome da ne promišljamo iz više uglova. “Ne treba generalizovati, jer kada bi se politika koju Evropska unija propisuje primijenjivala bili bi obavezni uzeti neplaćenih mjesec dana porodiljskog, čime vi direktno promovisali više. Ali to je opet stvar organizacija, jer u državnim firmama je to recimo moguće, ali u nekim manjim privatnim, možda i ne”. Osim toga u vladavini patrijarhata, stiče se utisak da ocu nije mjesto u kući, ali sve se mijenja pa on dodaje da se danas muškarci i lošije snalaze u svemu, radi veće ekonomske nezavisnosti žena.
Očevima poručuje vrlo jednostavnu stvar. “Zapitajte se s kim biste se voljeli provoditi vrijeme? Vjerujem da postoji jako mali broj ljudi u BiH koji vole svoj posao. Prema tome, ako ne radimo posao koji volimo, a imamo mogućnosti da budemo uz djecu koju volimo, to je ono što trebamo izabrati. Učestvovati u njihovom odgoju, jer će vas to kasnije naviknuti da budete bolji u ulozi roditelja. Treba razmišljati o roditeljstvu kao nečemu u čemu želite učestvovati, jer ugrađujete sebe i svoje vrijednosti u njega. Mi smo svjedoci toga da smo više na telefonu i kad smo kući čisto smo fizički sa djecom, a ne zapravo kvalitetno provodeći ga”. Nama je ovaj otac primjer koji biste trebali pratiti, podržati i podijeliti, jer šta je važnije od toga da budete najbolji u onome što volite, prema ljudima koje volite?
Ako ne radimo posao koji volimo, a imamo mogućnosti da budemo uz djecu koju volimo, to je ono što trebamo izabrati.
