Ima nešto umirujuće u etiketama sa nutritivnim vrijednostima na pakovanjima hrane. Uredno zalijepljene, odštampane lijepim, jasnim Franklin Gothic Heavy ili Helvetica Black slovima, ove “vrijednosti” daju osjećaj kontrole ljudima koji obraćaju pažnju na to šta unose u svoj organizam. Informacija da omiljeni jogurt ima 120 kalorija po pakovanju te da najdraže žitarice zadovoljavaju 100 posto naših dnevnih potreba za 13 minerala i vitamina – sve to čini da gradimo osjećaj kontrole nad svojom ishranom.
Ili je to ono što želimo da mislimo?
U stvarnosti, napisane nutritivne ”vrijednosti” i vrijednosti suplemenata daleko su manje pouzdane nego što nam se to čini. Baš zbog ove nepouzdanosti trebali bismo preispitati mnoge naše pretpostavke o nutricionizmu. U SAD oznake o nutritivnim vrijednostima i suplementima postale su obavezne donošenjem Akta o nutritivnom označavanju i edukaciji, 1990 godine, ali ove informacije, nasuprot onome u šta svi vjerujemo, nisu zasnovane na analizi hrane koja se konkretno nalazi na našem stolu.
Napisane nutritivne vrijednosti daleko su manje pouzdane nego što nam se to čini. Baš zbog ove nepouzdanosti trebali bismo preispitati mnoge naše pretpostavke o nutricionizmu.
Da počnemo: Administrativni centar za hranu i lijekove (FDA) ne određuje ko treba da vrši razna mjerenja kao, na primjer, broj kalorija ili vrijednost određenog vitamina koje pakovanje sadrži. Nekada kompanije same vrše analizu, nekada koriste podatke iz vlastitih baza, a nekada samo dodaju informacije koje su im dobavljači prenijeli. Jedan od najpouzdanijih izvora ovih podataka je Nacionalna nutritivna baza podataka za standardne reference koju vodi američki Odjel za poljoprivredu i sastav hrane, a koju dopunjuje USDA laboratorija hranjivih podataka i sadrži detaljne informacije o nutritivnim vrijednostima za preko 8000 vrsta hrane.
[nextpage]
Ali čak ni Nacionalna baza nutrijenata ne može otkriti nutritivni sadržaj upravo vašeg komada pice. Kao mnoge druge baze, ona sadrži podatke izračunate na osnovu prosječnih vrijednosti nekoliko različitih brendova.
Većina ljudi, takođe, ne zna da etikete sa podacima o nutritivnim vrijednostima i suplementima nisu odobrene od strane FDA prije nego što su bile objavljene i da etiketiranje ima svoja pravila i dozvoljava iznenađujuću količinu izmjena. Zvanično je dopušteno da broj kalorija može biti veći i 20% od broja napisanog na naljepnici. A to znači da, na primjer, vaše bombone od 240 kalorija u stvarnosti mogu imati 288 kalorija i da zbog toga niko ne može biti kažnjen, a da i najsavjesniji brojač kalorija može svakodnevno unijeti 20 posto više kalorija nego što misli da je unio.
Ugljeni hidrati i proteini, među ostalim hranjivim tvarima, jednostavno moraju biti prisutni u najmanje 80% u odnosu na iznos napisan na naljepnici. A gornje granice – nema. Inače, označena porcija na svakom pakovanju izgleda nevjerojatno mala i to je dijelom zbog toga što su određivanja veličine obroka bazirana na istraživanjima koja su rađena 1977.-78. godine, kada je razumijevanje o tome koliko ljudi jedu u jednom obroku bilo daleko manje nego što je danas.
Broj kalorija može biti veći i 20% od broja napisanog na naljepnici.
Kolona koja se odnosi na procenat dnevnih vrijednosti (%DV) jedan je od najkofuznijih dijelova etikete i trebalo bi ga uzeti sa velikom rezervom. Njihove vrijednosti, koje se izračunavaju na temelju ishrane sa dnevnim unosom od 2000 kalorija, trebale bi vam reći koji je procenat preporučenog dnevnog unosa (RDA) za određeni nutrijent koji sadrži vaša porcija hrane, na primer: da jedna čaša soka od narandže obezbjeđuje 100% RDA za vitaminom C.
[nextpage]
Mnogi od nas će to protumačiti na sljedeći način: porcija soka od narandže će zadovoljiti 100% naših dnevnih potreba za vitaminom C. No, to tumačenje pretpostavlja i da su prehrambene potrebe svakog čovjeka iste i da su naučnici došli do informacije o tačnoj količini svakog nutritijenta koji trebamo unijeti svaki dan. Nijedna od tih pretpostavki nije ispravna.
Prije svega, RDA potrebe nisu personalizovane. One to i ne mogu biti: svaka osoba ima neznatno različite prehrambene potrebe, zavisno od faktora koji uključuju zdravstveni status, način života, pol, dob i nivo dnevnih aktivnosti. Ako ste niski i žena koja puno sjedi, vaš dnevni unos treba biti manji od 2000 kalorija. Ako ste stariji od 50 godina, možda vam je potrebno više vitamina B12 nego nekome ko je mlađi. Ako ste pušač, možda vam je potrebno više vitamina C i folne kiseline nego nepušaču. I tako dalje. U ovom trenutku, ne postoji način da se tačno kaže u koji spektrum vi lično spadate. Kao rezultat toga, FNB ističe: “Gotovo je nemoguće znati koje su prave potrebe za svaku osobu pojedinačno.”
Drugo, RDA su namjerno postavljene da budu veće od stvarne potrebe većine ljudi. RDA predstavlja količinu hranjivih materija za koju se smatra da bi zadovoljile potrebe između 97-98% zdrave odrasle populacije. U prevodu: većina nas može (a možda bi i trebala) proći sa manjim unosom. Možete primijeniti ovo na odjeću: ako biste pokušali kreirati džemper dovoljno velik da odgovara potrebama 97-98% Amerikanaca, rezultat bi bio prilično veliki džemper. Gotovo svako će biti u mogućnosti da stane u njega, ali većini nas odgovarao bi džemper manje veličine.
Gotovo je nemoguće znati koje su prave potrebe za svaku osobu pojedinačno. A niko i ne treba svaki dan unijeti 100% svojih dnevnih potreba.
Treće, niko i ne treba svaki dan unijeti 100% svojih dnevnih potreba (ostavimo RDA sa strane). Tijelo čuva zalihe većine hranjivih materija, što znači da je ono što je važno je vaša prosječna potrošnja tokom vremena. Ali to nije jasno iz naljepnice. Umjesto toga, lako je zaključiti da bismo trebali pokušavati unijeti najmanje 100% naših RDA svaki dan kako bismo postigli savršen prehrambeni rezultat.
[nextpage]
I četvrto i najvažnije, mi ne znamo ni da li je RDA tačan. Uzmimo sam pojam primjerenosti – termin koji, kao što je Odbor za hranu i prehranu (FNB) istakao u izvještaju iz 2003., podstiče pitanje koje se često previdi: “Odgovarajući za šta?” Naučnici još uvijek ne razumiju u potpunosti ono što vitamini zapravo rade nakon što ih unesemo u naše tijelo, što znači da mi i ne znamo tačnu ulogu koju svaki nutrijent može igrati u prevenciji ili razvoju degenerativnih bolesti poput dijabetesa tipa 2, senilne makularne probleme, kardiovaskularnih ili neurodegenerativnih bolesti i raka.
Povrh svega, postotak dnevnog unosa na naljepnicama ne prati najnovije preporuke o ishrani. Umjesto toga, uglavnom je baziran na verziji Prehrambenih preporuka iz 1968. godine. To znači da ako se za vaš doručak od žitarica ili multivitamina tvrdi da predstavlja 100% vaših dnevnih potreba, te su tvrdnje uglavnom izvedene iz preporuka starih gotovo pola vijeka.
To nije nevažna zastarjelost. Preporuke iz 1968. godine razvijene su prije nego što je prevencija hroničnih bolesti počela i da se razmatra. A to se nije dogodilo sve do sedamdesetih i osamdesetih. A bilo je još dramatičnih promjene u RDA u posljednjih pola vijeka. Preporuka za vitamin E pala je za četvrtinu. One za vitamine C, D i K porasle su za 50%. RDA za biotin je desetina onoga što je bilo 1968. godine.
Preporuka za vitamin E pala je za četvrtinu. One za vitamine C, D i K porasle su za 50%. Nije jasno na kojem zdravstevnom efektu je bazirano ovih 50% dnevnih potreba za nutrijentom ili da li RDA (što je najvjerojatnije zastarilo) odražava vaše lične prehrambene potrebe.
Štaviše, sadašnje i one verzije iz prehrambenih preporuka iz 1968. godine uopšte ne koriste iste mjere. Na primjer, naljepnice sa podacima za hranu i dodatke još uvijek označavaju vitamine A, D i E u međunarodnim jedinicama (IU) – zbunjujućoj mjernoj jedinici čija se definicija razlikuje po nutritijentu – dok ih sadašnje RDA označavaju po težini, što potrošaču orijentisanom na detalje čini još teže izračunati koji procenat sadašnjih preporuka određena hrana pruža. Razlike između ova dva seta preporuka dovoljno su značajne da postoci navedeni na današnjim najepnicama u najboljem slučaju dovode u zabludu, a u slučajevima kao što je biotin, za koji su se preporuke drastično promijenile, oni su gotovo beznačajni.
[nextpage]
Kada se sve uzme u obzir, oni među nama koji obraćaju pažnju na detalje nalaze se u haosu. Kao i mnogo toga u ishrani, ono što znamo manje je od onoga što ne znamo.
Ovo ne znači da treba da zanemarimo informacije o nutritivnim vrijednostima i suplementima na naljepnicama.
Sve ovo ne znači da treba da zanemarimo informacije o nutritivnim vrijednostima i suplementima na naljepnicama. One mogu biti vrlo korisne, kako bismo uporedili relativne nutritivne vrijednosti hrane. Na kraju, najbolje bi bilo da, sem etiketa, konsultujete i svoj organizam i radite onako kako vam on kaže, a ne da vam to isključivo diktiraju procenti odštampani na hrani koju konzumirate.
