Svako ko mene poznaje, zna da sam ja ona bez majke. Da živim u nekom indijanskom plemenu baš tako bih se zvala Ona bez majke. Šteta pa ne mogu biti baš dugačka ta imena, jer bih dodala i “koja je ipak voljena najviše na svijetu”.
Pokušavala sam i pokušavam da se izdignem iznad tog emotivnog invaliditeta. Da naučim da živim bez te sastavne jedinice skoro svakog čovjeka na svijetu, ali jebemu, baš mi ne ide. Ne pomaže ni voda, ni korito Ivanovo, majko.
Šta zna dijete od 13 godina šta znači biti majka? Kuvanje, pranje, zadaća, spavanje s tatom (ne baš često), kafe s komšinicama, jedan stomak pa jedna sestra, opet stomak pa druga sestra, frćkava, najfrćkavija kosa, smotanost u kuhinji, uvijek knjiga u rukama, mršave koščate ruke i pucketanje zglobova dok hoda. Moja mama. I moji zglobovi pucketaju.
Sedamnaest godina nisam izgovorila tu riječ punog srca i mozga. I sad, dok čekam da moje dijete kaže mama, dok iščekujem taj momenat kad će se sve druge izgovorene riječi pokloniti pred tom jednom, mojom, rođenom mojom, ništa mi nije lakše.
Lagala bih kad bih rekla: “Da, evo, svi vi koji razumijete o čemu pričam, hoće, proći će, bude bolje, ma prevaziđeš ti to, zatrpša tu rupu, aha, stvarno, evo vidi mene.” Ne, ne prođe.
Šta se samo desi?
Ti naučiš da živiš s tim. Naučiš da je sasvim normalno da te zaboli ono mjesto na putu od srca do želuca svaki prokleti put kad vidiš neku nježnu, brižnu majku, kad majke tvojih drugarica zovu da vide kako je, kad se brinu oko bolnih menstruacija, oko umora, oko slabe hrane i debelih podočnjaka, kad galame na njih, a one prevrću očima. Naučiš da ostaneš živa svaki put kad naiđu oni dani kad se osjećaš najusamljenije na svijetu (a svi ih imamo), a ti nemaš nikog ko baš tebe voli najviše na svijetu, samo tebe jednu jedinu, jer te rodila, jer te devet mjeseci nosila, jer te niko ne može i ne treba da voli baš toliko kao tvoja mater. Patetično, m? Ok, idemo dalje.
Život bez majke, govoreći jezikom stručnjaka, je klasičan život s nekom vrstom invaliditeta. Imaš ljude koji te:
a) sažaljevaju “A jadna, pa dobro, ko zna zašto je to dobro. Ne zna na šta propušta.”
b) veličaju kao da je to neko junaštvo, taj život bez majke “A jbt, svaka ti čast, vidiš kako nisi dozvolila da te to slomi.”
c) najmanja i najdivnija grupa: Ljudi koji te prihvataju s tim tvojim invaliditetom odnoseći se prema njemu onako kako i treba: Normalno.
Ima dana kad ti tako ideš kroz taj tvoj život, gaziš, radiš, učiš, rasteš, padneš pokušavaš. Ima dana, ali ima više noći kad se slomiš. Jer te taj tvoj invaliditet podsjeti da ti i nisi baš normalna. I govoreći jezikom današnjice: mora da ti nešto fali čim se tako sve okomilo na tebe.
Fali mi. Fali mi majka. Ne imenom i prezimenom ona koja me je rodila, već ona koja bi, kao što bih ja za svoju Lolu, uradila sve što život od mene zatraži da uradim, ali nikad ne bih pristala na život bez njenog mirisa, njenih ručica i pogleda i osmijeha koji kaže “Ćao mama”. Ona koja bi uvijek bila na mojoj strani, koja bi znala da pohvali, zaustavi me, podigne, kojoj bih bila najbolja baš takva kakva sam, bez ultimatuma, dokazivanja, zahtjevanja. Jer to može samo mama.
Znate li taj osjećaj?
Ono kad ste i ljuti na nju pa joj se kao ne javljate, ali znate da je samo ona, jedino ona ta osoba koja je uvijek tu. Čak i kad niste fer, čak i kad nije ona fer. Čak i kad zvoca, popuje, galami, petlja se gdje joj nije mjesto. Čak i tad znate da je ona vaša, a vi njeni. I da niko nije toliko vaš koliko je ona. Da se svijetovi ruše, ona je vaša, a vi njeni. A ja, čiji sam ja komadić?
I dok se perle u očima nižu nadajući se da će prstima dosaditi da rovare po nekim starim krastama, kao dijete koje hoće da vidi šta je ispod pa ga više prepadne krv, nego što ga zaboli, želim samo da kažem:
Nemojte rađati djecu drugima, rodite ih sebi. Možemo mi pričati danima o tome je li to sebično ili ne, ali cijela priroda, sve u Kosmosu ima majku i s majkom raste do najvećih visina. Jer majka je stub, oslonac, mirna luka, rupa u krevetu u kojoj se odmoriš, topla supa i kremasti kolač, stisak ruke i prst u vazduhu koji prijeti, ali i zove “Dođi ovamo”. Nemojte, nemojte nikad od svog djeteta praviti osobu s emotivnim invaliditetom, zarad zadovoljavanja nekih svojih ličnih sreća, želja i potreba.
Jer, ako ćete sebi biti na prvom mjestu, onda vam niko drugi sem vas ni ne treba.
Djeca rastu, pubertet prođe dok si rekao keks, a onda dođe i to vrijeme kad vaše vrijeme može biti samo vaše i kad je okej reći “Izvini, imam čas kukičanja i ne mogu sad da se bavim tvojom novom dramom. Čujemo se za sat i po.” Vrijeme tako brzo prolazi da ćete za čas opet biti same sa sobom, bez graje, galame, suza i divljanja, potpuno svoje i spremne za ispunjavanje svega onoga za šta vam se činilo da vam je dijete uzelo.
Ne, bukvalisti, nisam rekla da majka treba da 24h bdi nad djetetom i od njega pravi nesposobnjakovića. Ali jesam rekla da postoji period u kojem je potrebno sebe staviti u drugi plan, a dijete u prvi. Pa zapeti, odraditi, usrećiti, voljeti. I predati svijetu. Uz uvjerenje da ste vi i dalje njen svijet.
Moja majka to nije mogla. Njene želje, potrebe, strahovi i htjenja bili su veći od onog što je nama trima bilo potrebno. Slomila se nad tri male ženske glave, nad pubertetom, prohodavanjem i ulaskom u pubertet. I shvatila da joj je potrebno vrijeme za nju. I to vrijeme, evo, traje već 17 godina. I trajaće zauvijek. Jer neki mostovi treba da ostanu zapaljeni i neobnovljeni. A dignuti na nekim drugim mjestima.
Ne, nije sve za oproštaj. Ta demagogija o puštanju, otpuštanju i opraštanju, o tome mogu samo oni koji nisu morali da gledaju sebe kako umiru. Jer umre čovjek i dok je živ.
I svi vi koji se razvodite, a imate djecu:
- ne koristite ih kao izgovor za sranje
- kao zid između paljbe
- kao faktor sažaljenja
Volite ih.
..
Njene male haljine su najstrašniji i najnježniji dokaz prolaznosti vremena. Spakovane na dno kutije pričaju priču o tome da sam sad i ja majka i da sam je rodila sebi. Moja Lola. A ja njena mama. Jer svakom treba neko ko je najviše njegov i svoj.
P.S. Ja sam dokaz da tetkama treba dati status (kako ono bi, druge, treće) majke. Ima nas kojima tetke budu sve – od majke do najbolje prijateljice.
Sarin ugao možete pročitati ovdje.
