Devedeset sedam. Devedeset osam.
U Tiršovoj je još gore, prozori gledaju na park. U kojem se igraju nečija zdrava djeca. Ponekad pogledaju gore prema nama.
Devedeset šest.
Jedino na Institutu za majku i dete, primjereno gledaocima, na ekranima uvijek musavih prozora, prikazuju nervozni sivi parking. Musavih i rasklimanih, pa nas ubi promaja, iako su uredno zapečaćeni debelim smeđim selotejpom, tako da se ne mogu otvoriti. Lijepo piše na papiru: „Zabranjuje se majkama da otvaraju prozore!“.
I ne gledam kroz prozor, osim kada rolam dekice i ušuškavam procjepe na simsu, a radim to svaki dan, dva puta dnevno, kad prođe vizita. Jer dok traje, moramo to skloniti, ne dopuštaju da pljesniva soba, koja je već ima svoju floru i faunu, bude tako neuredna. Smetaju im šareni šatori protiv promaje, peškiri natkriveni preko željezne ograde porđalih krevetića naših beba. Zato ja uvijek nosim bijele, jer ako ne stignem da ih sklonim, sestre manje galame na bijele.
Devedeset sedam. Devedeset osam.
Večeras niko nije galamio na mene. Ni ja nisam galamila. Jer on je konačno malo bolje, samo su mi rekli da broj na ekranu ne smije pasti ispod devedeset četiri. To je bilo juče.
Od tada, neprekidno zurim u ekran i nalazim utjehu u pedantnom monologu tih brojeva, svaki broj mi kaže: dobro je. Devedeset osam, dobro je, devedeset devet, dobro je, devedeset osam, dobro je, devedeset sedam, devedeset šest, devedeset sedam, devedeset devet, devedeset pet, devedeset šest, devedeset četiri, devedeset pet, devedeset sedam… dobro je. Bole me oči. U potpunom smo mraku. Jedino svjetlo su moji sagovornici, plavi brojevi, i u rupici između dva zastora neko veselo žmirkavo svjetlo s one strane prozora.
Prijalo bi mi da odmorim oči na svjetlima koja nemaju nikakav oblik i nikakvo značenje.
Devedeset sedam.
Ogromni su, tri ogromna prozora, preko cijelog zida, poput ekrana u maloj sali bioskopa. Sklanjam zastore, vučem ih polako da ga ne probudim. Prizor je očaravajući, poražavajući. Toliko svjetla koje ne znači ništa. Grad svjetluca žuto, crveno, bijelo, plavo… plavo kao moji brojevi. Njegovi brojevi.
Devedeset osam. Dobro je.
Palim malu lampu iznad svog kreveta koji stoji netaknut otkad smo došli. Koristim samo stolicu.
Kreveti za majke u bolesničkim sobama besmisleni su koliko i lijepi pogledi.
Devedest šest.
Sjedam na noćni ormarić, dižem noge na stolić i smiješim se svom delinkventskom potezu dok zamišljam šta bi rekla glavna sestra da me sad vidi. Ona što je juče galamila na mene jer nosim svoju posteljinu. A ja na nju jer ne pere ruke prije nego ga ubode iglom.
Devedeset devet.
Opet gledam i opet vidim uvijek isto, uvijek prvo svoju staru ulicu. Tu sam smjela trčati samo od Muzičke škole na početku ulice, do STOP-a na skretanju za staro naselje. Ne znam stoji li i dalje taj STOP na tom ćošku, i trče li djeca samo do njega ili mogu da idu i tamo gdje ih mame ne vide sa prozora?
Devedeset četiri. Devedeset pet. Devedeset šest.
Ne smijem o tome misliti. O djeci koja trče. I mamama koje ih gledaju kroz prozor. Ja njega nikada nisam vidjela kroz prozor.
Devedeset pet. Dobro je.
Dobro je, i moram misliti na nešto drugo. Gledam desno, desno je jako zeleno svjetlo Moj market i njegova crvena kvačica. Ispred žmirka mnogo žutih farova ljutitih muževa koji zuje ukrug jer nema mjesta za parking. Ženice, usplahirene, kao da su i nabavka i gužva njihova lična krivica, istrčavaju ispred ulaza i ostavljaju svoje šofere da se pridruže na trotoaru ostalim ljutitim šoferima.
Devedeset sedam.
A unutra je lijepo, znam, svijetlo i šareno, i toplo. Uvijek prvo skrenem desno. Čak i ako samo trebam nešto što je lijevo, moram proći cijeli krug. Desno je margarin za kolače.
– Zvijezdin žuti (tako mu diktiram da piše na spisak, kad ne idem ja, a često ne idem). Piši kremfix, ne želatin, kremfix! Štaub šećer, to je šećer u prahu.
-Znam šta je štaub šećer… prevrće očima.
– I Mascarpone, skup je, ako ima jefitiniji onaj neki Ela, to uzmi, ako nema, kupi taj. I višnje Ledove.
– Koliko će izaći taj tvoj kolač, bolje da kupim gotov.
– Onda kupi!
– Dobro, aj’ dalje.
– Plazma mljevena. I integralni keks.
– Oboje?
– Da, oboje.
– Svašta.
– Ružno je samo sa plazmom, k'o blato, integralni ima mrvica i ne melje se, po originalnom receptu samo se izlomi, i onda imaš one fine gromuljice kad jedeš ne daviš se nego hrska…
– DOBRO! Integralni, dalje!
– Čekaj sad, margarin, keks, sir,… šlaaaag! Hulala. To je ono u malom tetrapaku, piše vrhnje za šlag.
– Znam, to je ono plavo.
– Nije plavo već rozo, piši naziv, ne komplikuj.
– Fino kažem da kupimo gotovo.
Devedeset pet. Devedeset šest. Devedeset sedam.
Bolje da pokušam da gledam lijevo. Ali tamo je škola. Tu ljutiti šoferi preuzimaju teške gitare i harmonike od svoje djece, a nešto niže niz ulicu, ruksake.
Ni to nije dobro. Moram misliti na nešto drugo.
Lijevo od škole svijetli tržni centar. Danas je sniženje 25%, poslali su mi poruku. Na mailing listi sam svih trgovina u gradu, volim da dobijam te poruke, osjećam se kao da mi je neko poslao razglednicu poštom, jer sad su i sms poruke postale ekskluzivna vrsta pažnje. Njima čestitaju rođendane i oni sa kojima se besplatno dopisuješ svaki dan, ali za rođendan se maksuz potroše na sms čestitku.
Devedeset osam.
Ili kada šalju sms milostinju za učešće u nekoj predsmrtnoj lutriji, za dijete koje moramo spasiti porukama. Bila sam jednom sa takvom mamom. I njenim djetetom. Za čiji život glasamo na kratki broj.
Sjedile smo zajedno, sve svoje dane i noći, na Institutu. I iako su kreveti za majke u bolesničkim sobama besmisleni koliko i lijepi pogledi, iz nekih drugih razloga, a ne besmislenosti, tu kreveta za majke zaista i nema. Samo plastične stolice, ili fotelje na razvlačenje, ako si dovoljno srećan da te zapadnu. Nedavno mi rekoše da su dobili krevete, opet je neko slao poruke. Najduže sam tu sjedila sedam dana.
Njegova majka i on, čekajući svoje poruke, tu su već mjesecima. Oko 3 ujutro, kad i najupornije sestre odustanu od redarstvovanja, ona se popne u krevetac pored svoje bebe, leži u fetus položaju i čeka da je rodi neko bogat.
Devedeset devet. Devedeset osam.
I meni se spava. Ali ne ovdje. Već u mom krevetu. U mojoj sobi. Znam da mogu odavde da vidim prozor naše sobe. Kao što iz te sobe mogu da vidim ovu bolnicu.
Onih jutara, kad imamo sreće da se probudimo u toj sobi, dignem roletne i znam da neko sa bolničkih prozora gleda u prozore onih koji su se to jutro probudili u svojoj kući i nemaju pojma da ih neko gleda i da im zavidi na onome čega uopšte nisu svjesni.
Na roletnama, na zavjesama,
na krevetu, na jastuku, na jorganu, na papučama,
na kupatilu, na wc šolji, na peškiru, na sapunu, na toploj vodi,
na toploj kafi, na doručku, na stoljnjaku, na vazni, na cvijeću,
na televizoru, na daljinskom upravljaču,
na fotelji, na stoliću,
na lampi…
Na svjetlu koje nema nikakav oblik i nikakvo značenje.
Osamdeset dva.
Autor: Majka sa posebnim potrebama
