Znate, dok budete čitali ovaj članak, ja ću biti negdje u paralelnom Univerzumu. Mislim, fizički ću biti u Hrvatskoj, tačnije u Jastrebarskom, biću zatvorena u tišini sa divnim ljudima sa kojima se družim, evo skoro godina. Preživjeli smo većinu putovanja i negdje se bližimo zajedničkom cilju, samo vam to mogu reći.
Dok vi ovo budete čitali, ja ću se boriti sa nemanima tamne strane mog ega i, nadam se, konačno naučiti kako da prihvatam sebe, jer sam, suštinski, već savršena i cijela. Iako sam dugo mislila kao i svi, da smo cijeli samo ako imamo onu drugu stranu, saznala sam da su nas lagali, jer duša je oduvijek cijela i ništa joj ne nedostaje, bez kompleksa sam i bez ega, bez mana, tamnih strana i sijam baš ovakva kakva jesam.
A ako sijam ja, onda, od vajkada, sijamo svi.
Šteta što nam taj sjaj uporno satiru…
Dok vi započinjete ovu rečenicu, meni će vjerovatno zastati knedla u grlu, jer zapeće neizgovorene riječi, svi oni oprosti koje nisam nikada izgovorila drugima. Zapeće i neće htjeti van, grebaće, sve dok ih ne ispljunem. Oprostim drugima i oprostim sebi, jer sam na ovom putovanju spoznala da je to poenta života.
Nismo mi rođeni da nakupljamo čašu žuči, već da prelivamo nektar sreće.
I da opraštamo, jer praštanje je božanska vrlina.
Znam da sada pomišljate: “Pa, dokle ova žena više misli plakati i prihvatati sebe? Kako joj više nije dosta, stalno nešto zapomaže i cvili.”
Evo, još samo ovaj put, pri kraju sam, neću više i obećavam vama i sebi. Osim toga, kada pišem o sreći, sa njom se teško identifikujete, sa tugom ste već na TI. Nama je tuga na Balkanu duboko ukorijenjena i prirodnija od sreće. Kakav užas, zar ne mislite?
Nisam ja znala, nisam mogla ni da pretpostavim, šta se sve nakupi u čovjekovoj duši.
Ni ti koja ovo čitaš, sigurna sam da toga nisi svjesna.
Ko bi znao da je moje unutrašnje dijete zapamtilo momenat borbe na život i smrt kada me je voljena majka rađala. Bila sam omotana pupčanom vrpcom oko glave tri puta i, kažu doktori, jedva ostala živa. Mama nikada nije pričala o tome i ja nisam imala uvid da se to desilo.
A, evo, poslije toliko godina, ko bi znao da će to uticati na sve moje korake. Patnja bi bila u meni svaki put kada sam vagala velike životne odluke. Hoću, neću, tamo ću, ovamo ću, taj posao ili onaj, podsvjesno, kao da biram između života i smrti svaki put. Kao da sam oduvijek birala između dva svijeta, toplog i poznatog kao majčina utroba i nepoznatog i hladnog kao sive sale za porođaje.
Ruku bi u vatru stavila, ti koja čitaš, da se beba toga ne sjeća.
I ja bih, jer nisam znala da nije istina, niko nas ne uči šta raditi sa suptilnim ćoškovima duše, emocijama i sjećanjima. Vodimo se onom da zaborav i vrijeme liječe sve. Nije tačno. Ostane u nama zakopano zauvijek, negdje u peti, u malom prstu i odredi nam život, a da toga nismo ni svjesni. Meni je tek sada, kada sam zavirila sa one strane pupka, jasno odakle mi strah.
Prelaz između dva svijeta, koji je trebao biti lak, za mene je bila borba.
Ko bi mogao znati da dijete od jedanaest godina nikada ne zaboravi rat.
Nisam ni znala koliko je boljelo moje biće koje je oca moralo zvati drugim imenom, jer tada nije bilo sigurno. Eto još jednog straha, viri mi ispod kreveta u sopstvenom domu. Kako je moguće, ne bih se toga trebala sjećati, ne bi me to toliko trebalo boljeti, bila sam suviše mala. A svega se sjećam i sve je živo kada zatvorim oči nakon toliko godina.
Ne mogu ni da zamislim kako je onima koji su doživjeli teške tragedije. Gubitke. Ja ne znam kako vi tu tugu nosite u sebi. Voljela bih da je skupa isplačemo, bilo bi lakše. Vazduh bi možda napokon, bio… Vazduh. Ne težina.
Eto, ne znadoh da je prva ljubav toliko značajna. Jeste li vi znali, recite mi?
Šta, prvi momak, prvi poljubac davno zaboravljen, ko će se sjećati, uglavnom je tema za šalu kada ostarite. Našao drugu, našla drugog, davno je to bilo. Ali u Kosmičkim pravilima, prva ljubav je reper za sve ostale koje imate u životu. Ona koja pokazuje kakve ćete plodove ubirati kasnije, jer je ili izvor slatkog saća ili gorki ubod.
Moja se nije slavno završila i zbog toga je duša samljevena u pokušaju da zaboravi tugu koju sam doživjela sa dvadeset i jednu godinu. Moje srce, umjesto da voli, raspalo se na hiljadu krhotina koje tek sada uspijevam da vidim. Vidim tu, svuda oko sebe, rasutu bol koja želi nešto da mi kaže.
Želi da mi kaže da je sada dosta. Vrijeme je da izađe i ode svojim putem.
Potpuno prirodno, jer transformacija je veliki dar od Kosmosa, samo je mi rijetko kad koristimo.
Znate, naučila sam da bi nešto novo moglo da dođe, moramo prvo otvoriti šaku u kojoj čvrsto stišćemo sav naš prethodni život, patnju i bol sa kojima smo srasli i pustiti da sve isteče. Trebamo osloboditi ruku da može slobodno primati, napraviti prostor, prečistiti ladice, provjetriti srce.
Ako to ne uradimo, u nama nema gdje ući nova radost, novi dašak energije SveMira. Mislim, može sve to stići i ako vam je šaka zatvorena. Međutim, biće tijesno, guraće se ljubav sa svom tom boli, guraće se sreća i kapituliraće od vaših strahova, ljutnje i stida.
Ukoliko vam šaka ostane zauvijek zatvorena, božanska ljubav i iskonska sreća, neće nikada stići do vašeg bića, do vaše koske.
A ja želim do koske.
Da volim. Da stvaram.
Da dajem. Da primam.
I da živim.
Jer dok ovo čitate, ne slutite da je svaka emocija, situacija, kazna, pad, let, sreća, smijeh, ostala u vama duboko zapamćena dok god ste živi. Čeka da pogledate. Čeka mama da joj oprostiš, jer te kažnjavala što nisi bila dobra djevojčica. Čeka slomljeno srce da ga zaliječiš od razlaza. Čeka iščupana duša da se suočiš sa boli što je tata otišao prije vremena. Čuči negdje u tebi tuga zato što nisi studirala ono što si voljela. Čeka neka mala TI da je uhvatiš za ruku i kažeš da će sve biti u redu.
Sve čeka da pogledaš, kako bi mogla slobodnija da koračaš kroz život.
Znam da sada odmahuješ rukom, kao da nije bitno.
Ali sam ubijeđena da, duboko u sebi, osjetiš istinu u svemu što čitaš.
Ti si ista kao i ja.
Pamtiš sve.
P.S. Dok ovo budete čitali, u toku je zadnji modul škole za Kundalini jogu, nakon čega sam Instrukor. Držite mi fige i poželite sreću na polaganju. Pošaljite i malo dobre energije, moje srce će vam biti zahvalno 🙂
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.