„Znaš, moram ti nešto iskreno reći, al’ nemoj se ljutit’.“, rekla joj je to popodne kolegica.
„Reci.“
„U zadnje vrijeme si mi jako ozbiljna, puno manje se smiješ.“
„Stvarno?“
„Da, uozbiljila si se. Kao da si odjednom odrasla.“
„Možda i jesam. Dobro si to primijetila.“
I kad jede, i kad šeće, i kad radi, misli, a kad spava, sanja. I kroz osmijeh, misli. I kroz totalno nepovezanu priču, misli.
Misli mora birati jer ne može se baš svugdje ni mrgoditi, a niti plakati. Pogleda si sve nove bore pa krene i namještati osmijeh, ali ne ide uvijek.
Bljesnu pak nekad i trenuci onog djeteta što je ostalo u njoj pa se od srca nasmije i baš bude sretna. I trudi se odagnati tugu. Zacijeljuje polako, ali svjesno.
Rekla je jedna psihologinja na webinaru prošle godine kako je jedan od 10 najtraženijih pojmova unesenih u google tražilicu bio: Kako manje misliti?
„Zamisli!“
Čim je to čula, pomislila je s olakšanjem:“Dobro je, nisam sama! Satrale me, brate, te misli.“
I koliko god joj bilo teško kad sebe okrivljava za neke stvari, posebno kad se sjeti koliko si je puta suludo dozvolila jače emocije od razuma, na kraju opet pomisli:“Ej, ženo, čovjek si, imaš i savjest, i sram, i srce i griješiš, i žao ti je kad pogriješiš. A i bolje je biti malo “lud” nego malo pametan.“
Pa bude blaža prema sebi. Nije znala, a vjerovala je. Bio joj je sve. Prijatelj prije svega.
A on? Kako li je njemu? Kako li je u glavi koja je prisiljena smišljati laži i spletke? Kako je osobi kojoj je glavni životni pokretač strah? Da, strah, baš strah, jer sebe u ogledalu ne smije vidjeti. Smije on vidjeti i bradu i oči i usne i visoko čelo, ali unutra ne.
Ako to vidi, vidjet će istinu, a iza nje je sram u tolikoj mjeri da bi ga rijetko koje srce izdržalo. I zato mu je strah pokretač. Jer mora sakrivati i zatrpavati. Jer se boji, a bez hrabrosti si Nitko. Bez ljudskosti još i manje.
I onda traži nove slike nje u trenucima kad je sretna, pa čita riječi koje ona piše, jer pisati mora, jer mora izaći sve, a ona piše i o njemu u njezinom životu, al’ pod drugim imenima, pa kad mu strah proradi, iako je on za nju sad samo lik iz knjige i opomena za života, krene s istim nebulozama:
„Dobro jutro. Oprosti ako te gnjavim, ali moram ti napisati još samo ovo. Sad tek vidim zašto si sve ovo isplanirala. Da možeš biti slobodna i raditi što hoćeš. Nisi ti htjela pravu vezu, nisi ti htjela mene. Našla si boljeg. I samo da znaš, nitko te nikad nije volio kao ja, nikad te nisam prevario i bio sam samo tvoj. Ali eto, nisi htjela.“
Kaže lik koji ju varao na dva polja, koji je nikad nije volio i čije su ženske suputnice potvrdile neljubav njoj ili riječima ili šutnjom, lik koji je možda i smislio pitanje: „Hoćeš li vjerovati meni ili svojim očima?“. Kaže lik koji joj nikad u biti nije rekao ništa, a rekao je sve pa je zauvijek prestala čitati.
A prošla je godina dana, i za svaku boru zna kako je i neka nastala.
„Što bi ti da ti je ponovo 28, ali pamet od 40?“, pitao je netko.
Uz gromoglasan smijeh prijateljica je odgovorila:“Ma biži, šta ti je, hahahaha, bojali bi me se ljudi, bižali bi od mene.“
I tako i jest jer svaka godina nosi svoje.
Nekome igru, nekome borbu, nekome oboje, nekome prije, a nekome i kasnije, ali zato uvijek baš u trenu kad drukčije i ne može.
“Jednom si nogom vanka, draga moja. I drugom ćeš skoro.”, rekla joj je Nina nekidan s onim mačkastim osmijehom.
“A kad budu obe vani, onda ćemo odrediti jedan dan u godini, narizati pršuta, sira, kupiti vina, i svake godine slaviti!” Pa se nasmiju obe i zacenu od smija. Nikog dobrog nije izgubila, a uz to se i k sebi vratila. Dobro je.❤️
